predigra, u glazbi, uglavnom instrumentalni uvod u neko djelo. Rabi se i u nekim izvaneuropskim glazbenim kulturama kao priprema za melodijski model (npr. makam u arapskoj glazbi), a u europskoj glazbi susreće se već u antičkoj Grčkoj (npr. proaulion kao uvod u izvođenje nomosa na aulosu). Nakon srednjovjekovne prakse, u kojoj se povremeno rabila kao kratak improvizacijski uvod u glavno djelo, u XV. i XVI. st. predigra se razvijala kao zasebna instrumentalna forma s nazivima preludij, intonacija, preambula, proemij, intrada i dr. Od XVII. st. uobičajile su se predigre u obliku uvertire glazbeno-scenskim djelima (opera i balet), a instrumentalni su oblici postali često i formalno početni stavci višestavačnih skladbi kao što su suita, koncert, sonata i dr. Iz baroknoga razdoblja poznati su osobito umjetnički vrhunski oblikovani preludiji za glasovir i orgulje J. S. Bacha. U romantizmu su se osamostalili kao glasovirske (F. Chopin, S. Rahmanjinov i dr.) ili orkestralne minijature (F. Liszt, C. Debussy), a povremeno su ih skladali i neki kompozitori XX. st. (npr. M. Reger, D. D. Šostakovič i dr.).
