struka(e):
vidi još:  Krležijana
Preradović, Petar
hrvatski pjesnik
Rođen(a): Grabrovnica kraj Pitomače, 19. III. 1818.
Umr(la)o: Fahrafeld, Austrija, 18. VIII. 1872.
ilustracija
PRERADOVIĆ, Petar
ilustracija
PRERADOVIĆ, Petar

Preradović, Petar, hrvatski pjesnik (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. III. 1818Fahrafeld, Austrija, 18. VIII. 1872). Otac mu je bio austrijski podčasnik pa ga je majka, nakon očeve smrti (1828), poslala 1830. u Vojničku akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju je završio 1838. Kao časnik službovao je u Milanu, Zadru, Zagrebu, Cremoni, Beču i drugim mjestima Habsburške Monarhije, a sudjelovao je u gotovo svim tadašnjim ratnim pohodima austrijske vojske. Karijeru je završio u činu generala, a početkom 1850-ih bio je pobočnik bana J. Jelačića. Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, za vrijeme školovanja (Požar u Novom MjestuDer Brand von Neustadt, 1834). S preporodnim idejama upoznao ga je I. Kukuljević Sakcinski 1840., a za boravka u Veneciji 1843. napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu (Poslanica Špiri Dimitroviću). Nakon premještaja u Zadar priključio se krugu oko A. Kuzmanića i 1844. u prvom broju Zore dalmatinske objavio budnicu Zora puca. Dobar prijam prvih pjesama učvrstio ga je u odluci da postane hrvatskim piscem, premda je bio nezadovoljan svojim znanjem materinskoga jezika.

Kao mladi pjesnik na njemačkom jeziku (Prošlost – Vergangenheit; Sadašnjost – Gegenwart; Budućnost – Zukunft; Portret razbojnika – Das Porträt des Banditen) Preradović se profilirao na predromantičkim i romantičkim uzorima (J. W. Goethe, F. Schiller, G. G. Byron). Njemačka poezija ispunjena je motivima čežnje i idealima »srca«, a okušao se i u baladnoj formi s egzotičnom tematikom (Djevojka uskokinja – Das Uskoken-Mädchen). Iz ranoga razdoblja potječe i jedan dio Preradovićeva ljubavnoga kanconijera Pjesme Lini (Lina-Lieder), dovršen oko 1850.

Druga faza stvaralaštva i prijelaz na hrvatski idiom iz zbirke Prvenci (1846) ujedno je i postupni prelazak na jednostavniju poetiku, pri čem romantički individualizam i »svjetsku bol« nadomještaju kolektivni ideali predočeni budničkom i didaktičnom lirikom (Pjesma suncu, Braća, Djed i unuk) ili stilizacijama folklorne poezije (Primorske pjesmice). Drugi dio lirskog opusa čine domoljubne ili intimističke tužaljke (Žalostinke, Miruj, miruj srce moje, Putnik). Nakon premještaja u Zagreb objavio je zbirku Nove pjesme (1851), koju kritika uglavnom smatra kreativnim padom s obzirom na prijašnju liriku. Premda je načelno ostao na istim poetičkim polazištima, u Novim pjesmama pesimističniji je i sklon fatalizmu (Moja lađa, Crni dan, Nada). Izmijenjene okolnosti i slabljenje preporodnoga zanosa doveli su do gubitka povjerenja u društvenu funkciju poezije i vezu između pjesnika i zajednice (Pjesnikova kob, Slijepac Marko). Iz toga razdoblja potječe i Preradovićeva jedina drama Kraljević Marko, pisana 1847–48. i djelomično objavljena u Nevenu 1852. Razdijeljena u 22 prizora, pisana stihom i prozom, pod utjecajem Goetheova Fausta i Mickiewiczeva Dušnoga dana, drama oscilira između romantičke fantastike, pučkih vjerovanja i didaktičnih teza o narodnom prosvjetljenju i južnoslavenskom (»ilirskom«) jedinstvu.

Treća, završna faza obilježena je pjesnikovim svjetonazorskim zaokretom prema religiozno-spiritualnomu misticizmu i priklanjanju duljim, narativnim sastavima, među kojima su Pustinjak i Lopudska sirotica ostali nedovršeni. U najpoznatijim pjesničkim pripovijestima (Zmija, Mujezin) orijentalni imaginarij iskorišten je kao podloga za izvođenje općenitijih životnih pogleda s jasno izraženim pesimističnim porukama. Najambicioznije je djelo iz toga razdoblja religiozni deseterački spjev Prvi ljudi (Leptir, 1862) u četiri pjevanja. Neortodoksno se služeći kršćanskim mitom o stvaranju čovjeka kao alegorijom, Preradović je iznio svoje mističko-spiritualno naučavanje o ljubavi i milosrđu kao putu čovjekova uzdizanja do transcendencije. Na sličnim svjetonazorskim pretpostavkama, a pod utjecajem ideja J. G. Herdera i J. Kollára, počivaju i Preradovićeve pjesme koje ispovijedaju metafizičku vjeru u slavensku svjetskopovijesnu misiju (Slavjanstvu, 1865; Zvanje Slavjanstva, 1869).

Obogativši domaće pjesništvo nizom žanrova i oblika, Preradović je bio izrazito cijenjen pjesnik u svoje doba. Cijelo XIX. stoljeće, uz I. Mažuranića i S. Vraza, bio je neprijeporno središte hrvatskoga književnoga kanona, sa statusom nacionalnog barda. U XX. stoljeću javili su se i kritičniji sudovi o njegovu djelu, ali se i danas ubraja u najznačajnije pjesnike hrvatskog romantizma.

Citiranje:

Preradović, Petar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/preradovic-petar>.