Babić, Stjepan, hrvatski jezikoslovac (Oriovac, 29. XI. 1925 – Zagreb, 27. VIII. 2021). Studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1962. i doktorirao s tezom iz tvorbe pridjeva. Od 1955. do umirovljenja 1991. predavao je na kroatistici Filozofskog fakulteta (od 1970. izvanredni, od 1975. redoviti profesor). Od 1991. redoviti član HAZU. Urednik Jezika od 1963., glavni i odgovorni urednik 1970–73. i 1976–2005. Bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga državnog sabora 1993–97. Bavio se ponajprije pitanjima suvremenoga hrvatskoga književnog jezika, osobito u tvorbi riječi. Njegova knjiga Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku (Zagreb, 1986., ³2002), koja je izašla u izdanju HAZU kao 2. svezak Nacrta za gramatiku hrvatskoga književnog jezika, smatra se u novije doba najuspjelijom sintezom iz tvorbe u slavenskim jezicima. Zajedno sa S. Pavešićem i S. Težakom obradio je morfologiju u 1. svesku istoga Nacrta (1991). Objavio je od 1963. do 1995. još 5 knjiga s temama iz hrvatskog jezikoslovlja. U suradnji sa S. Težakom objavio je pod raznim naslovima u 12 izdanja (jedno u Londonu) pregled hrvatske gramatike (1966–96), a zajedno s B. Finkom i M. Mogušem napisao je Hrvatski pravopis, koji je od 1972. do 2004. izašao u 8 izdanja (prvo od njih u Londonu). Objavio je više stotina članaka i rasprava u kroatističkim i slavističkim časopisima i zbornicima, domaćima i stranima, uglavnom o pitanjima suvremenoga hrvatskog jezika i pravopisa, ali i iz jezične povijesti. Pisao je i o hrvatskoj književnosti i priređivao izdanja starijih slavonskih pisaca. Dobio je Državnu nagradu za životno djelo (2004).
