Babits, Mihály

Babits [bα'bič], Mihály, madžarski pjesnik i prevoditelj (Szekszárd, 26. XI. 1883Budimpešta, 4. VIII. 1941). Podrijetlom iz katoličke plemićke obitelji. Studirao madžarski i latinski u Budimpešti: do 1918. nastavnik. Objavljuje od 1902. God. 1908. postaje stalnim suradnikom važnoga časopisa Nyugat (Zapad), a od 1933. do smrti i jedinim urednikom. Prva zbirka pjesama izašla mu je 1909. Za revolucije 1918. postao je sveučilišni profesor. Svjetski rat doživio je kao tragediju, a ogradio se od revolucije i kontrarevolucije podjednako. Sredinom 1920-ih postao je središnjom osobnošću madžarskoga književnog života. Na njegov svjetonazor utjecali su najviše A. Schopenhauer, F. Nietzsche i H. Bergson. Babits je kršćanskom duhovnošću prožimao svoja načela liberalizma, a filozofski poticaji ostaju temeljnom crtom njegova pjesništva. Od početka se priklanjao klasičnim metrima i oblicima; tijekom 1920-ih približio se ekspresionizmu, a 1930-ih je počeo ostvarivati sintezu tradicije i moderniteta. Pisao i romane pod utjecajem sociologije i psihoanalize. Važno mu je djelo i Povijest književnosti Europe (Az európai irodalom története, 1934), u kojem se zauzima za jedinstvo europske kulture. Zbirke: Listovi Irisina vijenca (Levelek Iris koszorújából, 1909), Dolina nemira (Nyugtalanság völgye, 1920), Bogovi umiru, čovjek živi (Az istenek halnak az ember él, 1929), Knjiga Jonina (Jónás könyve, 1940).

Citiranje:
Babits, Mihály. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 2. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5043>.