Prohaska, Dragutin, hrvatski književni povjesničar i kritičar (Osijek, 7. V. 1881 – Prag, 16. IX. 1964). Studij slavistike i germanistike završio u Beču. God. 1905–20. bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, potom je otišao u Prag kao lektor za hrvatski jezik, a od 1934. bio je docent na praškoj Visokoj školi za ekonomiju. Pisao je povijesne rasprave, preglede, udžbenike, prikaze i kritike o hrvatskoj književnosti te o širim slavističkim problemima (Ignjat Đorđić i Antun Kanižlić: studija o baroku u našoj književnosti, 1909; Vrazove Đulabije, 1910; Ilirizam u Osijeku, 1913; Povijesna građa Gundulićeva Osmana u suvremenom izvještaju, 1913; Komedija staroga Zagreba, 1916; Naraštaji najnovije hrvatske književnosti 1850–1915, 1916; O pjesniku slobode: studija o književnom radu Ive Vojnovića, 1918; Pregled hrvatske i srpske književnosti, 1919; Fjodor Mihajlovič Dostojevski: studija o sveslavenskom čovjeku, 1921; T. G. Masaryk, 1927., i dr.). Težište je postavljao na biografsko-idejno osmišljavanje književnopovijesnih cjelina te je nastojao ostvariti mjerodavne sinteze, u kojima je bio egzaktan i objektivan. U radu više eklektik i sistematičar nego analitik, nije se okušavao u estetskom vrjednovanju književne baštine. Temeljni mu je kriterij u književnim ocjenama bilo filozofsko-moralno stajalište, s pozicija nacionalno-idealističkoga vlastitog opredjeljenja sveslavenskoga dosega. Pisao je o suvremenim hrvatskim piscima (M. Krleži, I. Andriću, S. Kolaru, B. Ogrizoviću, U. Donadiniju), o dubrovačkom književnom krugu od I. Đurđevića do I. Vojnovića, o hrvatskom romantičkom pokretu (S. Vraz, I. Mažuranić) i piscima na prijelazu iz XIX. u XX. st., o ženskim likovima u hrvatskoj književnosti i dr. Bio je stalni suradnik Savremenika i Hrvatske njive. Danas se njegovi radovi cijene poglavito u kulturnopovijesnom značaju, a izdvajaju se prilozi proučavanju hrvatske epike (Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića i Kanižlićeve Svete Rožalije) te studije o I. Vojnoviću.
