Prokulo (Proculo, Prokulović, Pruglović), dubrovačka plemićka obitelj. Premda se već oko 1200. spominju dubrovačka vlastela s patronimom Proculi, nije utvrđena njihova povezanost s potonjom obitelji. Od XIII. st. izvori svjedoče o postojanju dvaju obiteljskih ogranaka. U drugoj polovici XIII. st. djelovao je Proculo de Donato, koji se 1253. spominje kao član Velikoga vijeća. Njegov unuk trgovac Petar (1282–1329), sin Vite, bio je posljednji muški potomak tog obiteljskog ogranka, a održavao je poslovne i obiteljske veze s Kotorom i Crnogorskim primorjem. Utjecajniji je bio ogranak obitelji koji je potekao od suca Mihovila Prokulova (spominje se 1237). U drugoj polovici XIII. st. djelovali su njegovi sinovi Prokulo, sudac, i Prijazni, opat samostana sv. Spasa u Močvari. Mihovil Prokulov (u. 1305) bio je sudac i poslanik srpskom kralju Urošu i budvanskom arhiepiskopu. U XIV. st., zbog maloga broja muških potomaka, članovi obitelji nisu se redovito pojavljivali u tijelima dubrovačke vlasti. Sredinom istoga stoljeća u javnom životu grada istaknuo se Nale Mihovilov, čiji su se sinovi Miko i Martinuš bavili trgovinom. Tijekom 1380-ih djelovao je Nalko (1360–1437), sin Mike Nalova, koji je imao sinove Piera (1421–62) i Jakova (1423–67). U XVII. st. postojala je samo jedna casata (ogranak roda), koja je potjecala od Natala (Bože) Marinova (oko 1527–1602). Nije poznato njihovo stajalište tijekom Velike zavjere i početka političko-rodovskoga raskola dubrovačke vlastele, ali je poznato da su nakon tih događaja postali sorbonezima. Posljednji muški pripadnici obitelji bili su sinovi Stjepana Natalova, Ivan (1691–1768) i Nikola (1700–82), koji su više puta bili birani na visoke državne položaje.
