Quiquerez [ki'kerec], Ferdo, hrvatski slikar (Budim, Madžarska, 17. III. 1845 – Zagreb, 12. I. 1893). U Zagrebu započeo studij prava, potom se, pohađajući privatnu školu J. F. Mückea, odlučio posvetiti slikarstvu. Zanesen južnosl. ideologijom J. J. Strossmayera slikao povijesne teme i teme iz narodne predaje (Banović Strahinja, 1868; Dolazak Hrvata na obale sinjega mora, 1869). Na temelju javnih priznanja dobio stipendiju te nastavio studij slikarstva na Akademiji u Münchenu (Johann Leonhard Raab i K. von Piloty), potom boravio u Veneciji, Firenci i Rimu. God. 1875–76. putovao po Dalmaciji i Crnoj Gori, zaustavio se na Cetinju, gdje je nastao veći broj njegovih radova (Bijeg hercegovačke obitelji; Bitka u Vučjem Dolu). Od 1876. djelovao u Zagrebu slikajući većinom romantične povijesne kompozicije (Kosovka djevojka, Posljednji časovi Petra Zrinskog i Krste Frankapana i dr.), koje su mu oleografski umnožene donijele kratkotrajnu popularnost. Svojim vedutama (Ripetta u Rimu, 1872; Porta Terraferma u Zadru, 1875; Manastir na Cetinju, 1875/76), krajolicima (Crnogorske planine, 1875/76) i portretima (Hercegovac, 1876; Autoportret, oko 1880; Portret stare gospođe, oko 1885; Iso Kršnjavi, 1892) začetnik je hrvatskog realizma. Autor prvoga bakroreza novije hrvatske umjetnosti (Faun kome dječak toči vino, 1873).
