Ramon de Penyafort [r:amo'n də pəńəfɔ'r] (španj. Raimundo de Peñafort, latinizirano Raymundus de Peñafort [rajmu'ndus de pəńafɔ'rt], hrv. Rajmund Penjafortski), katalonski kanonist (Villafranca del Penadès kraj Barcelone, između 1175. i 1180 – Barcelona, 6. I. 1275). U Bologni završio studij rimskoga i kanonskoga prava (1216) te podučavao kanonsko pravo (1218–21). Postao kanonikom (1220) u Barceloni, stupio 1222. u dominikanski red, kojemu je bio jedan od prvih generala (1238–40). Papa Grgur IX. imenovao ga je 1230. velikim penitencijarom pri Rimskoj kuriji, te ga zadužio za izradbu zbirke svih papinskih dekretala koji nisu bili uvršteni u Gracijanov dekret (Decretum Gratiani). Plod je toga napora tzv. Liber extra (Decretales Gregorii IX) iz 1234., sustavno uređena kompilacija dekretala koja je postala jednim od najvažnijih izvora kanonskoga prava (Corpus iuris canonici). Sastavio je i Sumu o slučajevima pokore (Summa de casibus poenitentiae, oko 1222–29), koja je snažno utjecala na srednjovjekovnu penitencijalnu praksu, te niz kraćih rasprava, među kojima i jednu o bračnome pravu. Kanoniziran 1601.
