rat

ilustracija
RAT, Bitka kraj Lepanta, 1571., rad A. Vincentina, Venecija, Duždeva palača
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5

rat, nasilan, oružani sukob između dviju ili više država, saveza ili većih društvenih skupina od kojih je barem jedna strana vojnički ustrojena, naoružana i opremljena. U širem smislu, rat je stanje organiziranoga, po trajanju unaprijed neograničenoga kolektivnog sukoba koje uključuje nasilne, ali i nenasilne neprijateljske čine (Alexander Moseley). U pravu i nekim drugim društvenim znanostima, za rat se koristi izraz »oružani sukob«. U međunarodnome pravu razlikuju se međunarodni (između država) i nemeđunarodni oružani sukobi (između oružanih snaga državne vlasti i odmetničkih oružanih snaga koje imaju dovoljan stupanj organizacije što im omogućuje vođenje neprekidnih i usklađenih vojnih operacija); situacije unutarnjih nemira i napetosti, poput pobuna, izoliranih i sporadičnih čina nasilja, ne smatraju se ratom i na njih se primjenjuje samo unutarnje pravo države. Kako bi ga se razlikovalo od drugih oblika kolektivnoga nasilja, suvremena znanost obično traži i određenu smrtonosnost događaja (najčešće 1000 poginulih u borbama tijekom jedne godine ili za trajanja sukoba ako je kraći od godine dana). U pravilu, jedna strana u ratu je država, odnosno središnja vlast; ako ona ne poduzima rat protiv druge države, nego se on vodi protiv ili između etnički, vjerski ili klasno određenih skupina unutar jedne države, bez obzira na to je li jedna strana u sukobu središnja vlast, naziva se građanskim ratom.

Svrhe i ciljevi rata

Svrhe rata su političke i mogu uključivati osvajanje teritorija, odnosno morskih putova, uspostavljanje kontrole nad resursima koji su bitni za opstanak i razvoj, postizanje dominantne pozicije u međunarodnim odnosima, promjene političkoga sustava ili režima, nerijetko slabljenje položaja i utjecaja, pa i uništenje određenih društvenih skupina (primjerice političkih, etničkih ili vjerskih), ispravljanje percipirane nepravde koja proizlazi iz ishoda prethodnih ratova, itd.; ukratko, ratovi se pokreću i vode iz »interesa, straha i časti« (Tukidid). Djelovanja oružanih snaga u ratu imaju ciljeve sukladne svrsi rata pa su vojne operacije u ratu ponekad upravljene na uništenje protivnikove vojne sile kako bi mu se nametnula politička volja, ponekad je riječ o ovladavanju određenim objektima (gradovi, područja, objekti koji predstavljaju prirodne granice, kao što su planinski nizovi, rijeke i obale), a u sve većem broju slučajeva napada se stanovništvo kako bi mu se promijenio identitet ili ga se otjeralo s nekog područja, a što može imati razne oblike, od masovnih egzodusa do genocida. Da bi se neki sukob kvalificirao kao rat, obično se traži da sukobljene strane budu usporedive po snazi i oružju te da ishod nije unaprijed posve izvjestan, pa se uporaba oružanih snaga protiv nerazmjerno slabijega protivnika, primjerice u kolonijalnim osvajanjima, nazivala vojnom intervencijom ili ekspedicijom, odnosno pacifikacijom. Zbog porasta uspješnosti gerilskih i terorističkih skupina, danas se sukobi nejednakih protivnika ipak nazivaju asimetričnim ratovima.

Vrste rata

Uporaba vojne sile u ratu odvija se na nekoliko razina. Na taktičkoj (od grčki taktikḕ [tékhnē]: umijeće raspoređivanja vojske) razini manje i srednje vojne postrojbe borbom i manevrom postižu ograničene i specifične vojne ciljeve, kao što je uništenje određenih neprijateljskih snaga i ovladavanje pojedinim objektima, dočim strategijska (od grčki stratēgós: vojskovođa) razina podrazumijeva ukupnu vojnu kampanju kojom se odlučuje ishod cijelog rata; operativna razina je između njih i odnosi se na plansku uporabu većih i složenijih postrojba u zamašnijim djelovanjima. Kada se ratne operacije izvode visokim tempom i dovode do brzog uspjeha, govorimo o munjevitom ratu; kada se, naprotiv, slamanje otpora protivnika temelji na dugoročnoj nadmoći u materijalu i broju vojnika, riječ je o ratu iscrpljivanja; u prvome se u pravilu koristi brzi manevar snagama (njemačka kampanja u Francuskoj u II. svjetskome ratu ili američka u Drugome iračkome ratu 2003), a drugi često ima oblik pozicijskoga rata (npr. I. svjetski rat), u kojem se bojišnica pomiče malo i uz velike gubitke. Preduhitrujući rat je onaj koji se poduzima kada postoji predodžba ili spoznaja da neprijatelj priprema ili planira napad te ga se želi preteći kako bi mu se oduzela prednost, a preventivni rat je onaj kojim se želi uništiti potencijalna prijetnja, pri čem ne postoji neposredna ugroza neprijateljevim vojnim djelovanjem. Rat koji se vodi oružjima na bazi kemijske energije (barut i eksploziv) naziva se konvencionalnim ratom, a ako se rabi oružje na bazi atomske energije govorimo o nuklearnome ratu. Rat se vodi na kopnu, moru, u zraku te u virtualnome prostoru (cyberspace); kada je uključen i virtualni prostor, riječ je o hibridnome ratu.

Kada uključuje razdvajanje zaraćenih strana, postizanje i nadziranje mira, odnosno humanitarnu pomoć stanovništvu, političku i društvenu stabilizaciju, pomoć u izgradnji nacionalnih institucija i infrastrukture i slično, uporaba vojnih snaga izvan vlastita teritorija naziva se »mirovnim« ili »humanitarnim misijama«. Iako pritom može doći do uporabe većih snaga i težeg naoružanja, pa stoga mogu izgledati kao rat, takve intervencije nazivaju se neratnim vojnim operacijama (»operacije različite od rata«).

Razornost rata ogleda se i u prenesenom značenju riječi koja se koristi za svaki bezobzirni sukob između protivnikâ koji se nastoje međusobno onesposobiti ili uništiti krajnjim, pa i nedopuštenim sredstvima (ekonomski rat, carinski rat, tarifni rat, rat protiv siromaštva, droge, terorizma i sl.). Za odnose političkog i ideologijskoga nadmetanja dvaju suprotstavljenih blokova u razdoblju nakon II. svjetskoga rata, pri čem se vodeće sile nisu oružano sukobljavale izravno, nego preko oružanih sukoba između njihovih posrednika, obično u nerazvijenom svijetu, koristio se naziv hladni rat. Utrkom u naoružanju, a bez izravnog oružanoga sukoba, velesile su se u to doba nastojale međusobno ekonomski iscrpiti te na taj način i vojnički oslabiti.

Shvaćanje rata

Uzroci, način vođenja, razmjeri, ciljevi, shvaćanje i percepcija rata mijenjali su se kroz povijest te su ovisili o raspoloživoj tehnologiji, društvenom ustroju, prihvaćenim vrijednostima i vjerovanjima. Najstariji pisani spomenici mnogobrojnih naroda i civilizacija u pravilu govore o ratovima ispreplećući mitske i stvarne događaje (povijesne knjige Staroga zavjeta, Homerova Ilijada, Gilgameš, Mahabharata, Beowulf, Slovo o vojni Igorevoj, Kalevala). U ranijim povijesnim razdobljima rat se smatrao svrhovitim, korisnim i etički prihvatljivim događajem, pa ga grčki filozof Heraklit uzima kao prispodobu ukupnoga kozmičkog i društvenog događanja (»Rat je otac svemu, svemu kralj«). Premda se u najranije doba pitanje opravdanosti rata ili prava na rat nije postavljalo, on je oduvijek u znatnoj mjeri bio regulirana djelatnost s običajno prihvaćenim pravilima o postupanju u osobitim situacijama (npr. ponuda brze predaje opsjednutih gradova uz jamstvo života stanovnika) i prema određenim kategorijama sudionika (izaslanici, zarobljenici, neborbeno stanovništvo); pravila nisu poštovana u odnosu na »divlje« ili »barbarske« narode, koji nisu smatrani pripadnicima vlastite nadskupine (iste civilizacije, odnosno istog etičkoga poretka). Kršćanstvo je u početku odbacivalo svako nasilje (»Ljubite neprijatelje«, Krist u Govoru na gori), ali kada je prestalo biti marginalnom skupinom, prihvatilo je realističniju koncepciju o dopuštenosti »pravednog rata« (bellum iustum), čime rat iz dvoboja jednakih aktera postaje sukob između dobra i zla. Prema tom nauku, koji su usustavili kršćanski filozofi sv. Augustin i sv. Toma Akvinski, rat kojim se uspostavlja i održava pravedni i mirni poredak nuždan je, a sudjelovanje u njem zakonita služba. Takav se rat mora voditi temeljem pravednoga razloga (causa iusta), a ne iz osvete, zle namjere ili obijesti. Mora ga voditi zakonita, odnosno državna vlast (potestas legitima) i ne može biti privatni pothvat. Pribjegavanje nasilju mora slijediti kao posljednja mjera (ultima ratio) za uspostavu zakonitoga poretka, a patnje, stradanja i štete koji se u ratu mogu očekivati ne smiju biti veći od onih koji se ratom nastoje ukloniti. Cilj rata mora biti uspostava mira te, naposljetku, moraju postojati izgledi da dobra nakana (intentio recta), koja se nastoji postići, može ratom biti i ostvarena. Koncepcija pravednoga rata, ciljevi kojega moraju biti racionalni i ograničeni (ubilački rat radi uništavanja drugih, bellum internecinum, zabranjen je), je donekle humanizirala rat i ograničila njegovu razornost. Tomu su odgovarale male vojske, naoružane hladnim ili vatrenim oružjem maloga dometa i sastavljene od plaćenika ili pojedinaca koji se nisu mogli uporabiti u drugim djelatnostima; te su vojske ratovale na ograničenim prostorima i s ograničenim ciljevima. Međutim, u novome vijeku, osobito od XVII. do sredine XX. st., prevladavalo je shvaćanje po kojem pravo na rat pripada suverenim državama bez obzira na motive i etičku opravdanost rata, a koje je našlo izraz u moralno indiferentnom shvaćanju Karla von Clausewitza da je rat nastavak politike drugim sredstvima (O ratu, 1832). Krajnja konzekvencija toga shvaćanja bila je rat u kojem se pobjeda nastojala postići uporabom maksimalne raspoložive sile i svih sredstava kojima društvo raspolaže (totalni rat).

Posljedice rata

U XIX. i XX. st. tehnologijske inovacije potpuno su promijenile izgled rata. Željeznica, telegraf i radio omogućili su zapovijedanje do tada nezamislivo velikim, višemilijunskim vojskama, njihovo prevoženje i borbenu uporabu. Izumi brizantnog eksploziva, strojnice, kemijskih i nuklearnih oružja višestruko su uvećali razornost i smrtonosnost oružja, a razvoj zrakoplovstva, podmornica, dalekometnoga topništva i interkontinentalnih raketa omogućio je vojna djelovanja u cijeloj dubini neprijateljskoga teritorija. Istodobne promjene u društvenome životu, kao što su masovno sudjelovanje svih društvenih slojeva u ratu te pojava totalitarnih ideologija koje su zagovarale uništenje cijelih naroda, pridonijele su povećanju smrtnosti i razornosti rata te dovele do velikog povećanja broja žrtava (oko 15 milijuna mrtvih u I. svjetskome ratu i oko 55 milijuna mrtvih u II. svjetskome ratu). Stradanja i uništavanja u tim ratovima te povećanje vrijednosti života doveli su u drugoj polovici XX. st. do smanjenja tolerancije prema ratu pa je kršćanska moralna koncepcija pravednoga rata obnovljena u mnogim suvremenim instrumentima međunarodnoga prava. Primjerice, u Povelji Ujedinjenih naroda (1945) suverenim se državama dopušta rat samo odobrenjem nadležnih tijela UN-a i u samoobrani od agresije, a narodima je dopušteno vođenje borbe za nacionalno oslobođenje od kolonijalnih i stranih ugnjetavačkih vlasti. U najnovije je doba strah, osobito od nuklearnoga rata koji bi mogao uništiti cijelo čovječanstvo, doveo do izostanka izravnoga sukoba između velikih sila. S druge strane pojava društvenih skupina koje primjenjuju nove oblike kolektivnog nasilja (terorizam, pljačkaški motivirani privatni ratovi itd.) izazvala je promjenu uloge oružanih snaga, koje se sve više koriste za borbu protiv aktera koji nemaju status države, pa se sukladno tomu mijenjala i fenomenologija i epidemiologija oružanih sukoba: unutardržavni ratovi postali su brojniji od ratova između država; od 31 oružanog sukoba tijekom 2002. samo je jedan bio međunarodni (rat među državama), a ostali su bili nemeđunarodni, a sljedećih godina gotovo svi sukobi bili su unutardržavni (s vanjskim sudjelovanjem i bez njega). Učestalost ratova rasla je 1945–92., od tada je padala, da bi od 2010. opet počela rasti. Dok je 1992. tridesetak posto država u svijetu sudjelovalo u nekom obliku oružanoga sukoba, godine 2011. taj je postotak pao na desetak. U drugome desetljeću XXI. stoljeća većina se ratova vodi na Bliskome istoku i u Africi.

Rat je najznačajniji čimbenik socijalnih mijena. Posljedice rata uključuju ljudske žrtve (mrtve, ranjene, traumatizirane, nasilno protjerane itd.), materijalne štete koje mogu biti značajne, ali su razmjerno lako nadoknadive, te socijetalne promjene u društvu koje je teško poništiti. Uspomene na ratove najčešći su i najživlji dijelovi kolektivnog pamćenja društvenih zajednica. Jedan od fenomena suvremenoga rata, koji je posljedica prevlasti unutardržavnoga (građanskoga) rata u kojem su pod udarom određene skupine stanovništva, jest velik broj prisilno raseljenih osoba i izbjeglica u svijetu (gotovo 100 milijuna, 2016).

Međunarodno ratno pravo

Međunarodno ratno pravo dijeli se na ius ad bellum, pravo koje određuje tko, kada i radi čega može povesti i voditi rat, te na ius in bello, pravo koje određuje dopuštena i zabranjena sredstva, oružja, strjeljiva i načine borbe u ratu, sudionike i objekte koji su uključeni i isključeni iz bojnih djelovanja, status neutralaca, postupak s ranjenicima, zarobljenicima, brodolomcima i ratom ugroženim stanovništvom, te detaljno propisuje procedure u karakterističnim ratnim situacijama (pregovori i parlamentarci, prekid vatre, primirje, pobjeda/kapitulacija, karteli, zapljena, postupak s različitim kategorijama imovine); primjena odredbi toga dijela ratnoga prava obvezna je čak i u ratu koji nije dopušten prema odredbama ius ad bellum. – Međunarodno ratno pravo ima dva izvora: običajno ratno pravo, razvoj kojega traje tisućama godina i koje obuhvaća dugom tradicijom usuglašene norme, od kojih su neke pradavne (nepovrjedivost određenih kategorija sudionika ili objekata), i pozitivno međunarodno ratno pravo, kodificirano u međunarodnim ugovorima, konvencijama i deklaracijama kojima se u XIX. i XX. st. nastojalo ograničiti okrutnosti rata i smanjiti težinu njegovih posljedica. Pozitivno pravo ima danas univerzalnu valjanost te vrijedi i za strane koje nisu potpisnice konkretne konvencije, pa tako pozitivno pravo opet postaje običajno. Najvažnije je načelo ius in bello da zaraćene strane nemaju neograničeno pravo izbora oružja koja će upotrijebiti protiv neprijatelja. Iz toga načela, na temelju kojega su se u povijesti zabranjivala različita oružja i načini borbe (npr. samostrijel, dum-dum metci, bojni otrovi, protupješačke mine, ekološko oružje), izvode se dva daljnja opća načela koja su temelj svih ostalih načela i svih ugovora. Prvo je načelo proporcionalnosti, kojim se ograničava uporaba sile u ratu i koje nalaže da uporaba sile mora biti razmjerna počinjenoj povrjedi te da vlastite ratne akcije moraju biti razmjerne aktualnim, odnosno anticipiranim protivnikovim akcijama. Drugo je načelo diskriminacije, koje zabranjuje uporabu oružja protiv određenih ciljeva (npr. protiv civilnoga stanovništva) te oružja kod kojih se ne mogu razlikovati ciljevi (npr. borci i neboračko stanovništvo, tj. osobe hors de combat). Ta su načela temelj drugih načela kao što su načelo vojne nužnosti (dopušten je samo onaj stupanj sile koji je nuždan za podvrgavanje neprijatelja u najkraćem vremenu i s najmanje žrtava i razaranja), načelo humanosti (zabrana uporabe oružja koje izaziva prekomjerne i nepotrebne patnje) i načelo viteštva (zabrana perfidnih, prijevarnih sredstava, uz iznimku dopuštenih ratnih varki). – Od vremena nakon II. svjetskoga rata postoje međunarodni sudovi za ratne zločine, neki ustrojeni ad hoc, s nadležnošću za određene sukobe (poput tribunala u Nürnbergu i Tokyju, 1945., i u Haagu za ratove u bivšoj Jugoslaviji, od 1993), ili s univerzalnom nadležnošću (poput Međunarodnoga kaznenoga suda, od 2002).

Citiranje:
rat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 16. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51918>.