STRUKE:

ratni zarobljenici

ratni zarobljenici, osobe zarobljene i internirane uporabom prisile tijekom rata. U užem smislu to se odnosi samo na pripadnike regularnih oružanih snaga, a u širem smislu također uključuje gerilju, civile koji su se otvoreno oružjem suprotstavili neprijatelju ili civile koji su povezani s oružanim snagama. Ranija povijest ne poznaje status ratnoga zarobljenika jer je protivnik na mjestu ubijan. Potom je sudbina ratnih zarobljenika u potpunosti ovisila o milosti pobjednika, te o korisnosti zarobljenika svojim gospodarima. Ubijanje ratnih zarobljenika bilo je katkad uobičajeno kako bi se zaplašilo protivnika ili kako bi se zadovoljili sadistički nagoni pobjednika. Ako bi i ostali na životu, ratni zarobljenici dugo su bili smatrani vlasništvom pobjednika. S promjenom načina ratovanja mijenjao se i odnos prema ratnim zarobljenicima. U sr. vijeku razvila se praksa otkupljivanja ratnih zarobljenika, što se katkada pretvaralo u pravi posao, a trajala je sve do XVII. st. Civili su rijetko bili uzimani kao ratni zarobljenici, jer su najčešće predstavljali teret, a ne dobitak pobjedniku. Rastom najamničkih vojski postupak prema ratnim zarobljenicima poboljšao se jer je pobjednik u jednoj bitki znao da bi mogao biti ratni zarobljenik u sljedećoj. Tijekom XVII. st. pojavilo se pravno djelo H. Grotiusa O pravu rata i mira (1625) koje daje pravo pobjedniku da uzme ratne zarobljenike, ali i da ih razmijeni uz otkupninu. Osim toga zagovaralo je izbjegavanje nepotrebnog uništavanja materijalnih stvari i života. Vestfalskim mirom, kojim je bio okončan Tridesetogodišnji rat 1648., svi ratni zarobljenici bili su oslobođeni bez otkupnine, pa se to smatra prekretnicom u sustavu oslobađanja ratnih zarobljenika. Tijekom XVIII. st. pojavio se novi pristup moralnosti u zakonima i međunar. pravu temeljen na racionalizmu i prosvjetiteljstvu, a to se odrazilo i na odnos prema ratnim zarobljenicima. Franc. filozof Montesquieu u svojem djelu O duhu zakona (1748) opisao je da je jedino pravo što ga pobjednik ima nad ratnim zarobljenicima da ih spriječi u daljnjoj borbi. Ratni zarobljenik više se nije smatrao dijelom vlasništva pobjednika već je samo bio udaljen iz daljnje borbe. Drugi pisci, poput J.-J. Rousseaua i E. de Vattela, razvili su dalje ovu problematiku i postavili teoriju svojevrsne karantene za ratne zarobljenike. Polazeći od tih postavki status i odnos prema ratnim zarobljenicima znatno se poboljšao, ali samo u eur. zemljama. Do sred. XIX. st. definirana su načela o postupanju s ratnim zarobljenicima, koja su ugl. bila prihvaćena u zapadnoeur. svijetu. Ipak, Američki građanski rat i Prusko-francuski rat pokazali su mnoge nedostatke, koje se potom u nekoliko navrata pokušalo ispraviti. Konferencija u Bruxellesu 1874. donijela je Deklaraciju o ratnim zarobljenicima, no ona nije bila ratificirana. Nešto više uspjeha imale su međunar. konferencije u Hagu 1899. i 1907., koje su u međunar. pravo implementirale neka pravila ratovanja. Tijekom I. svj. rata, kada su se ratni zarobljenici brojili u milijunima, bilo je mnogo optužbi zaraćenih strana o lošem postupanju prema njima. Nakon rata donesena je 1929. Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima, koju su do poč. II. svj. rata ratificirale Francuska, Njemačka, Velika Britanija, SAD i mnoge druge države, ali ne i SSSR i Japan. Tijekom II. svj. rata milijuni ratnih zarobljenika bili su podvrgnuti različitomu tretmanu, od izvrsnoga do barbarskoga. Na suđenjima u Njemačkoj i Japanu nakon rata kažnjavao se, među ostalim, i loš odnos prema ratnim zarobljenicima. Ubrzo je i Ženevska konvencija iz 1929. bila revidirana donošenjem nove Ženevske konvencije 1949.

U međunarodnom ratnom pravu, ratni zarobljenici su osobe koje nakon pada u ruke protivničke zaraćene strane imaju poseban međunarodnopravni status. Takav status imaju pripadnici redovitih oružanih snaga (borci i neborci) i sve osobe kojima se priznaje status borca (Protokol I. iz 1977. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata iz 1949). Status ratnoga zarobljenika nemaju plaćenici i pripadnici oružanih snaga zaraćene strane koji padnu pod vlast protivničke strane dok se bave špijunažom. Ženevske konvencije sadrže odredbe o zaštiti ratnih zarobljenika. Sa zarobljenicima treba uvijek postupati čovječno, štititi ih od nasilja, zastrašivanja, uvrjeda ili javne radoznalosti, ne smiju se izvrgavati osakaćivanju ili medicinskim pokusima, njihova osobnost i čast trebaju biti poštovani. Ratni zarobljenici smiju se držati u logorima koji u potpunosti zadovoljavaju higijenske i zdravstv. uvjete i koji su jednako povoljni kao oni osigurani postrojbama sile koja drži ratne zarobljenike. Zatvoriti se smiju samo zbog zdravstv. razloga, kaznenog ili stegovnoga postupka provedenoga u skladu s međunar. pravilima. Ratni zarobljenici mogu biti zaposleni prema svojim sposobnostima, uz pristojne uvjete rada, ali se ne smiju upotrijebiti za radove koji su u vezi s ratnim operacijama, opasne ili škodljive za zdravlje. Časnici se ne smiju siliti na rad. U roku od jednoga tjedna nakon zarobljivanja zarobljeniku se mora omogućiti pismeno javljanje obitelji i Središnjoj agenciji za ratne zarobljenike (koju vodi Međunarodni odbor Crvenoga križa), koja prikuplja podatke i prenosi ih obiteljima. Ratni zarobljenici mogu slati i primati pisma i pošiljke koje sadrže hranu, odjeću, lijekove te predmete za njihove potrebe (knjige, vjerske predmete dr.). Nakon završetka neprijateljstva moraju se osloboditi i vratiti u domovinu bez odgađanja.

Citiranje:
ratni zarobljenici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 6. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51955>.