TRAŽI DALJE:
STRUKE:

razvoj jezika

razvoj jezika, na ontogenetskoj razini, način na koji dijete usvaja materinski jezik tijekom prvih godina života (→ usvajanje jezika), dok je na filogenetskoj razini termin istoznačan s terminom evolucija jezika. Problem evolucije jezika bio je u povijesti znanosti često razmatran diletantski i bez ozbiljnih znanstv. argumenata, pa je potkraj XIX. st. bio gotovo prognan u pseudoznanost (primjerice, ugledna franc. udruga lingvista Société de linguistique de Paris donijela je odluku da u svojim publikacijama neće objavljivati radove koji se bave evolucijom jezika). Oživljavanju interesa za evoluciju jezika pridonio je razvoj evolucijske psihologije tijekom 1980-ih i 1990-ih, te generativne lingvistike koja promatra jezik kao specifični kognitivni modul u ljudskom umu. Danas je evolucija jezika ponovno plodno područje interdisciplinarnoga proučavanja mnogih znanstvenika (os. lingvista, paleoarheologa, psihologa i primatologa), no ne može se reći da je i na jedno temeljno pitanje o evoluciji jezika pronađen konačan odgovor. Nije, naime, poznato ni kada, ni kako, ni zašto je evoluirao ljudski jezik. Odgovoriti na pitanje kada je jezik evoluirao značilo bi utvrditi vrstu hominida koji su prvi ovladali sustavom komunikacije sličnim ili identičnim ljudskomu jeziku. Dok mnogi istraživači smatraju da je jezik bitno obilježje ljudske vrste i samo nje, te da se pojavio tek s pojavom modernoga Homo sapiensa (prije približno 150 000 godina), drugi ističu da su i stariji hominidi, poput neandertalaca i vrste Homo erectus, živjeli u složenim društv. zajednicama koje su pretpostavljale postojanje složenoga sustava komunikacije poput ljudskoga jezika.

Pronaći odgovor na pitanje o razlozima evolucije jezika u evolucijskim terminima znači pronaći razloge zbog kojih je razvoj jezične sposobnosti bio genetski koristan jedinkama koje su razvile tu sposobnost (tj. zašto je ta sposobnost povećavala vjerojatnost da će jedinke koje ju posjeduju prenijeti svoje gene u drugi naraštaj). Dok neki ističu da je efikasan sustav komunikacije poput jezika isprva pridonosio efikasnosti zajedničkih aktivnosti hominida, poput lova i dijeljenja informacija o izvorima hrane, drugi smatraju da je prvobitna funkcija jezika bila u raspodjeli informacija iz društv. sfere, što je pridonosilo soc. koheziji zajednica hominida koji su prvi ovladali jezikom.

Kada pitamo o načinu evolucije jezika, želimo znati je li se jezična sposobnost razvila samostalno, kao poseban »kognitivni modul«, ili je ona rezultat interakcije u razvoju ostalih ljudskih kognitivnih sposobnosti (apstraktnog i rekurzivnog mišljenja, inteligencije, memorije, percepcije, itd.). Mišljenju prema kojemu je složena struktura gramatike ljudskih jezika morala biti rezultatom dugotrajne evolucije svih ljudskih kognitivnih sposobnosti suprotstavlja se mišljenje N. Chomskog i nekih drugih znanstvenika, koji smatraju da je velika kvalitativna razlika između ljudskih jezika i životinjskih oblika komunikacije rezultat nagloga razvoja, koji bi mogao biti i posljedicom jedne jedine mutacije.

Premda u istraživanju o evoluciji jezika nisu postignuti konačni rezultati, neke su spoznaje ipak neprijeporne. Primjerice, nedvojben su preduvjet razvoju jezika bile neurofiziološke promjene koje su omogućile precizno upravljanje govornim organima, svjesnu kontrolu disanja prilikom govora, proizvodnju zvuka prikladnoga za iskorištavanje u jeziku, te percepciju karakterističnih zvukova od kojih se sastoji ljudski govor. Prema suvremenim spoznajama, sposobnost vokalne artikulacije razvila se tek s pojavom anatomski modernog Homo sapiensa; jedino ostatci neandertalaca (Homo sapiens neandertalensis) pokazuju da su oni poput modernih ljudi, ali za razliku od svih drugih hominida i primata, imali dovoljno širok tzv. »hipoglosalni kanal«, prostor u kojem je smješten živac koji upravlja govornim organima (artikulatorima). To bi upućivalo na mogućnost da su neandertalci ipak imali neki oblik vokalnoga (glasovnoga) jezika, premda se on morao znatno razlikovati od jezika naše vrste, jer ostatci neandertalaca pokazuju da njihov govorni trakt nije bio prikladan za artikulaciju samoglasnika, jedne od temeljnih vrsta glasova u ljudskom jeziku.

Drugo, razvoj je jezika u ljudskoj vrsti zacijelo povezan s razvojem simboličke sposobnosti koja se ostvaruje u mnogim tipovima ljudske djelatnosti (primjerice u kulturi i umjetnosti). Međutim, arheol. nalazi ne potvrđuju postojanje ikakva oblika simboličke djelatnosti prije pojave Homo sapiensa, a čak se i u slučaju naše vrste nalazi koji upućuju na simboličku djelatnost (npr. špiljsko slikarstvo i postojanje primitivnoga nakita) javljaju nekoliko desetaka tisuća godina nakon pojave ostataka anatomski modernih ljudi.

Treće, istraživanja komunikacije primata, os. bonoboa i čimpanzi, koji su evolucijski najbliži ljudima, pokazuju neke bitne razlike između ljudskoga jezika i takvih sustava komunikacije. Primjerice, premda trenirani bonoboi mogu naučiti rječnik od približno dvije stotine riječi, iskazi koje oni mogu proizvesti nikada nemaju hijerarhijsku strukturu koja odlikuje sintaksu ljudskih jezika. Također, premda se čini da bonoboi mogu u ograničenoj mjeri pripisivati mentalne sadržaje drugim jedinkama, čini se da oni nisu sposobni za soc. učenje, koje uključuje pripisivanje komunikacijske namjere drugim jedinkama (razumijevanje subjekta da druga jedinka u komunikacijskom procesu namjerava u njem proizvesti mentalne sadržaje). Takve spoznaje upućuju na zaključak da je evolucija ljudskoga jezika uključivala razvoj nekih kognitivnih modula (primjerice, sposobnosti rekurzivnoga mišljenja) u većoj mjeri negoli drugih (npr. memorije).

Na koncu, spoznaje kognitivne neuroznanosti upućuju na zaključak da je jezična sposobnost u mozgu lokalizirana u području neokorteksa, dijela mozga koji je u evoluciji znatno povećao obujam upravo s pojavom Homo sapiensa. Otkriveno je i postojanje korelacije između veličine neokorteksa kod primata i veličine zajednica u kojima oni žive; primjerice, vervetski majmuni, koji žive u razmjerno malenim skupinama, imaju znatno manji neokorteks od čimpanzi i bonoboa, primata koji žive u razmjerno velikim zajednicama od više desetaka članova. Ti rezultati potkrjepljuju tezu prema kojoj je jedan od važnih evolucijskih poticaja razvoju viših kognitivnih funkcija smještenih u neokorteksu, uključujući i jezik, bilo pojavljivanje složenih društv. odnosa koji obilježavaju sve ljudske zajednice.

Citiranje:
razvoj jezika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 4. 7. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52069>.