rebro.
1. U medicini → rebra.
2. U graditeljstvu, statičko-konstruktivni i ukrasni element svoda ili kupole u obliku kamene žile različitih oblika i profila. Prva rebra javila su se u rimskom graditeljstvu (Dioklecijanove terme u Rimu, IV. st.). U predromanici i romanici značajan konstruktivni element; ključnu ulogu dobila su u gotičkom graditeljstvu u XII. st., kada se s pomoću rebra rješavalo prenošenje potiska i težine svoda na potpornje. Prema načinu križanja rebara svodovi su dobili nazive: križnorebrasti, šesterodijelni, zvjezdasti, mrežasti i dr.
3. U brodogradnji, konstruktivni element koji drži, odn. ukrjepljuje vanjsku oplatu trupa broda ili čamca. S obzirom na položaj može biti poprječno ili uzdužno. Poprječna rebra daju oblik trupu i važna su za poprječnu čvrstoću broda. Njihov razmak ovisi o duljini broda; npr. za brodove duljine 80 m taj je razmak oko 0,6 m, a za brodove dulje od 270 m oko 1 m. Na velikim brodovima, osobito tankerima, primjenjuju se uzdužna rebra, koja povećavaju uzdužnu čvrstoću broda.
