redovništvo, organiziran oblik asketskoga i kontemplativnoga života u religijske svrhe. Razvilo se gotovo u svim velikim svjetskim religijama (rano židovstvo, kršćanstvo, islam, hinduizam, jinizam, budizam). Ustanova slična redovništvu postojala je u grčkim filozofskim bratstvima (pitagorejci i stoici). U starohebrejskoj religiji nagoviještaju ga nazirejci (→ nazirejstvo), a u ranom židovstvu prakticiraju eseni. U hinduizmu (brahmanizmu) razvilo se monaško redovništvo pa se redovnici monasi (bhikšu) odriču posjeda i u ašramu posvećuju asketskim vježbama, meditaciji i hodočašću. U budizmu je redovništvo prihvaćeno od brahmanizma, ali je uvedeno doba kušnje i pouke. U islamu je redovništvo došlo preko sufizma i organiziralo se u mnogobrojne derviške redove (→ derviš). Kršćansko redovništvo nastalo je u III–VI. st. u Egiptu, Siriji i Palestini i odande se širilo po kršćanskome Istoku i Zapadu. Može biti pustinjačkoga (→ eremit) i cenobitskoga tipa (→ cenobiti). Cenobitsko redovništvo može biti asketsko-kontemplativnoga tipa (monaštvo) i aktivnoga tipa (prosjački redovi i kongregacije). Dok se zapadnokršćansko redovništvo diferenciralo ovisno o povijesnome trenutku i društvenome poretku (→ crkveni redovi), istočnokršćansko redovništvo ustalilo je isključivo monaški tip redovništva, uz neke nijanse (istočnokršćansko monaštvo). Protestantizam je dokinuo redovništvo, no u XX. st. došlo je do pokušaja njegove obnove (taizéanska zajednica).
