reduplikacija ili udvajanje (kasnolatinski reduplicatio: udvostručenje), u lingvistici, naziv za morfološku promjenu kod koje se neka gramatička kategorija ili izvedeni oblik riječi tvori tako da se dio polazne riječi ponovi. Reduplikacija može biti potpuna (kada se udvaja korijenski morfem) ili djelomična (kada se udvaja samo jedan dio korijenskoga morfema, obično jedan slog ili segment). Primjer je potpune reduplikacije u samoanskom jeziku saha-saha »netko« (usp. saha »tko«); djelomičnu reduplikaciju imamo u starogrč. perfektu lé-loipa »ostavio sam« spram prezenta léipō »ostavljam« (ponovljen je samo početni suglasnik korijena, l-). Neke se gramatičke kategorije u jezicima osobito često tvore reduplikacijom, npr. množina (usp. u samoanskom jeziku ma-mate »oni umiru« spram mate »on umire«), intenzivne i durativne glagolske tvorbe, augmentativi itd. U suvremenoj se morfologiji reduplikacija većinom promatra kao osobit vid afiksacije, kod koje afiks dodan korijenu »kopira« fonološki materijal iz samoga korijena. U nekim je jezicima i jezičnim porodicama (npr. u austronezijskim jezicima) reduplikacija vrlo učestala pojava, dok je u drugima rijetka. U hrvatskom bi se jeziku reduplikacijom mogla smatrati tvorba intenzivnih superlativa poput naj-najbolji, naj-najljepši, u kolokvijalnom registru.
