Baglivi [baļi'vi], Đuro (pravo prezime Armeno), hrvatski liječnik (Dubrovnik, 8. IX. 1668 – Rim, 17. VI. 1707). Rano ostao bez roditelja. Školovali su ga dubrovački isusovci, na čiju ga je preporuku 1684. posinio P. A. Baglivi, liječnik u Lecceu u Apuliji. Medicinu studirao u Napulju, promoviran 1688. u Salernu. Učenik i suradnik M. Malpighija u Bologni. Od 1692. u Rimu papinski liječnik te profesor anatomije (od 1696) i teoretske medicine (od 1701) na sveučilištu Sapienza. U svom djelu O medicinskoj praksi (De praxi medica, 1696) prikazao metode i zadaće kliničke medicine upozorivši na važnost kliničkog proučavanja simptoma, anatomskih sekcija, mikroskopskih istraživanja i fizioloških pokusa mjesto ispraznih filozofskih spekulacija onoga doba. U djelu O zdravome i bolesnome motoričkom vlaknu (De fibra motrice et morbosa, 1700) tumačio je da je sjedište fizioloških i patoloških zbivanja u vlaknima pa se tako svrstao u začetnike tzv. fibrilarne patologije. Kao jedan od najistaknutijih predstavnika ijatrofizike najdosljednije primijenio zakone mehanike u tumačenju fizioloških procesa. Bio je jedan od najvećih medicinskih autoriteta svojega doba, a njegova su djela, tiskana na više jezika, imala velik utjecaj na europske kliničare XVIII. stoljeća. Unatoč svjetskoj slavi, uvijek je s ponosom isticao svoje dubrovačko podrijetlo. – Prvi u Hrvata upotrijebio naziv musaeum za prostor u kojem je držao svoju numizmatičku zbirku.
