Rendić-Miočević, Duje, hrvatski arheolog (Split, 29. VI. 1916 – Zagreb 30. IV. 1993). Studij klasične filologije, arheologije i povijesti umjetnosti završio je 1939. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1948. Od 1941. radio je u Arheološkom muzeju u Splitu kao kustos, znanstveni suradnik te kao ravnatelj 1949–54. Potom je radio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1961. bio redoviti profesor klasične, provincijalne, ranokršćanske arheologije, te numizmatike i epigrafije. Osnivač je Arheološkog instituta i pokretač časopisa Opuscula archaeologica (1956). Bio je i ravnatelj Arheološkoga muzeja u Zagrebu 1966–79. Od 1977. redoviti član JAZU (HAZU) te redoviti član Austrijskog arheološkog instituta i Talijanskoga nacionalnog instituta za prethistoriju i protohistoriju. Dobio je Nagradu za životno djelo (1982). Vodio je arheološka istraživanja (Budva, Rider u Danilu kraj Šibenika, Salona, Murter, Bitola, Skoplje itd.). Proučavao je ilirsku problematiku s težištem na onomastičkim istraživanjima, a posebno se zanimao za grčku kolonizaciju hrvatske obale, odnos Ilira s grčkim svijetom, ranokršćansko razdoblje u Dalmaciji, osobito u Saloni. Glavna djela: Novi ilirski epigrafski spomenici iz Ridera (Municipium Riditarum) (u časopisu Glasnik Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, 1951), Zlatni nakit iz helenističko-ilirske nekropole u Budvi (u časopisu Opuscula archaeologica, 1959), Problemi romanizacije Ilira s osobitim obzirom na kultove i onomastiku (1967), Ἰόνιος τò γένος Ἰλλυριός i novci grčko-ilirskih kovnica na Jadranu (u časopisu Adriatica praehistorica et antiqua, 1970), Dissertationes Riditinae (u časopisu Arheološki radovi i rasprave JAZU, 1974), Teatar u Saloni s osobitim obzirom na neke njegove kompozicijske i tehničke karakteristike (u knjizi Antički teatar na tlu Jugoslavije, 1981), Carmina epigraphica (1987), Iliri i antički svijet (1989).
