Révai [re:'vαi], Miklós, madžarski jezikoslovac, književni povjesničar i pjesnik (Nagyszentmiklós, danas Sȃnnicolau Mare, Rumunjska, 24. II. 1750 – Pešta, 1. IV. 1807). Redovnik pijarist (1769–94), potom svjetovni svećenik; od 1802. profesor madžarskoga jezika i književnosti na Sveučilištu u Pešti. U književnosti se okušao poglavito elegijama (Révai Miklós elegyes versei, 1787); bio je vješt stihotvorac te ga spominju među »trojicom klasika« (zajedno s pjesnicima Józsefom Rájnisom i Szabóm Dávidom Barótijem). U djelu Madžarske književne starine (Antiquitates literaturae Hungaricae, 1803) objavio je vrijedno filološko i jezikoslovno tumačenje jednoga od najstarijih spomenika madžarskoga jezika, tzv. Posmrtnoga govora (Halotti beszéd) s kraja XII. st. Glavno mu je djelo slovnica madžarskoga jezika Elaboratior grammatica Hungarica (I–II, 1803–06), u kojoj se prvi služio dijakronijskom (povijesnom) metodom u jezikoslovlju (prije J. Grimma i R. Ch. Raska).
