režija (franc. régie: uprava, prema lat. regere: upravljati).
1. Umjetničko i tehničko oblikovanje kazališne predstave, odn. filmske, televizijske i radijske emisije za koje odgovornost preuzima redatelj, uz suradnju glumaca, scenografa, kostimografa i koreografa, autora glazbe i majstora svjetla. Pojam režije u dramskom kazalištu obuhvaća i sav pripremni rad na djelu koje je predložak prikazbe – interpretativnu razradbu teksta ili scenarija, utvrđivanje situacija i karaktera pojedinih uloga – no načelno je autonomna umjetnost usredotočena na tvorbu vlastita »scenskoga pisma«, dakle na intenzivan rad s glumcem i usklađivanje svih ostalih vizualnih, akustičkih i tehničkih elemenata izvedbe.
U antičkom grčkom kazalištu redatelj se izrijekom nije spominjao; svakako su funkciju organizatora predstave obnašali već Eshil i Sofoklo, glumeći u svojim tragedijama. Djelomičan zadatak redatelja imao je horodidaskal (grč. χοροδιδάσϰαλος), koji je uvježbavao nastupe zbora. U rimskom kazalištu predstavu je pripremao glavar družine (lat. dominus gregis). U srednjem vijeku, kada su se misteriji i mirakuli izvodili pred pročeljima katedrala, režiju je preuzimao poseban vještak (franc. ordonnateur); iz XV. i XVI. st. sačuvane su režijske knjige (franc. livre de conduite, njem. Dirigierrolle) s propisima o glumljenju i tehničkoj postavi komada. U početcima renesansnoga kazališta potkraj XV. st. humanist Pomponije Leto (Pomponius Laetus) uvježbavao je u Rimu svoje đake u izvedbi Plauta na latinskom jeziku. Redatelji su bili i pojedini likovni umjetnici kao aranžeri tzv. trionfa i alegorijskih prikazanja, npr. Leonardo da Vinci na dvoru Sforzâ u Milanu. U engleskom kazalištu elizabetanske ere vjerojatno je W. Shakespeare sam režirao vlastita djela, a B. Jonson bio je vrstan učitelj glumaca. U talijanskom kazalištu baroka, napose u doba razvoja opere u XVIII. st., režija je bila obogaćena raskošnom iluzionističkom inscenacijom (članovi porodice Bibiena). U kazalištu francuskoga klasicizma na realizacije vlastitih djela utjecali su P. Corneille i J. Racine, a pogotovu Molière, kao vođa kazališne družine i tumač glavnih uloga. U XVIII. st. reforme su u njemačkom kazalištu provodili G. E. Lessing u Hamburgu, J. W. Goethe u Weimaru, u talijanskom kazalištu C. Goldoni. U XIX. st. prevladavao je običaj da dužnost redatelja obnaša nositelj glavne uloge ili najugledniji glumac zaposlen u predstavi (u hrvatskim kazalištima J. Freudenreich, A. Mandrović, A. Fijan). Usporedno s razvojem kazališne umjetnosti, u drugoj je polovici XIX. st. došla do izražaja težnja da režija postane odlučujući čimbenik u povezivanju glume i u povijesno autentičnijem opremanju predstave. Te su ideje u Njemačkoj ostvarivali članovi Meininger Hoftheatertruppe. U pariškom Théâtre-Libre A. Antoine izvodio je 1880-ih naturalistički repertoar u odgovarajućoj režiji. U Engleskoj je E. G. Craig preobrazbom pozornice potaknuo modernizaciju kazališta ne samo kao redatelj i scenograf nego i kao teoretičar. God. 1898. K. S. Stanislavski i V. I. Njemirovič-Dančenko osnovali su Moskovski hudožestveni akademski teatar, u kojem su kao redatelji ostvarili najviše domete realizma (djela A. P. Čehova i M. Gorkoga). Na početku XX. st. njemačko i austrijsko kazalište bilo je obogaćeno dojmljivim spektaklima M. Reinhardta. Avangardistički impuls futurizma, dadaizma i napose Bauhausovih scenskih radionica, pod vodstvom O. Schlemmera, raskidao je spone kazališta i književnosti, afirmirajući režiju kao spregu likovne umjetnosti i nove tehnologije. Nakon Listopadske revolucije redatelji V. E. Mejerholjd, A. J. Tairov i J. B. Vahtangov uveli su u rusko kazalište elemente smionih eksperimenata. U Njemačkoj se E. Piscator (Piscator-Bühne) potkraj 1920-ih proslavio filmsko-kazališnim kontaminacijama i politički osviještenom idejom izgradnje »totalnoga kazališta«. U Francuskoj su reformu započeli F. Gémier i J. Copeau, a nastavili ju članovi tzv. »kartela«, Ch. Dullin, L. Jouvet, G. Pitoëff i G. Baty. Teze i rezultati ruskih, francuskih i njemačkih redatelja, napose teoretičara A. Artauda i B. Brechta, potaknuli su sljedbenike po cijelome svijetu. Kazalište postaje područje sve izazovnijih eksperimenata u traženju novih metoda u redateljskim ostvarenjima i glumačkoj pedagogiji (u Francuskoj J. Vilar i J.-L. Barrault, u Italiji G. Strehler, L. Visconti i L. Ronconi, u Engleskoj P. Brook, u Poljskoj J. Grotowski i T. Kantor, u Danskoj E. Barba, u Njemačkoj P. Stein, C. Peymann, P. Zadek, K. M. Grüber, u SAD-u R. Wilson).
U hrvatsko je kazalište na početku XX. st. I. Raić Lonjski unio iskustva stečena na inozemnim pozornicama. Značajnu vlastitu koncepciju režije, ali i teorije kazališta, ostvario je B. Gavella, a sljedbenici su mu D. Radojević, K. Spaić, B. Violić i G. Paro, koji su 1970-ih na Dubrovačkom ljetnom festivalu ostvarili prekretničke preobrazbe odnosa scena–publika, a V. Habunek izdvajao se specifičnim repertoarnim odabirima. J. Juvančić i I. Kunčević ističu se poetsko-realističkim, gdjekad i politički provokativnim postavama klasika, a I. Boban prvo je značajno žensko redateljsko ime, odano subverzivnomu naslijeđu 1970-ih, kada se sam mikrosocijalni autoritet režije dovodio u pitanje (Living Theatre). U novije doba spektakularnim radikalizmom metateatarske razgradnje teksta, prostora i glume ističe se B. Brezovec. K. Dolenčić izdvaja se umijećem operne režije, a redatelji poput R. Medvešeka, Bobe Jelčića i Gorana Sergeja Pristaša okreću se intimističkim, ali i intelektualno zahtjevnim kolektivnim projektima hibridnih interesa, povezujući dokumentarizam i fikciju, ples i performans, glumačke i ne-glumačke osobnosti.
U filmu režija je razrada filmske mizanscene i raskadriravanje scene; ujedno pojam što se odnosi na filmsko zvanje koje se javilo sredinom 1900-ih zbog sve veće specijalizacije filmske proizvodnje. U početcima je film bio isključivo djelo snimatelja, a tek s pojavom igranoga filma (oko 1900) javila se potreba za redateljem koji razrađuje mizanscenu (odatle u francuskom naziv metteur en scène) i raskadrirava scenu (izbor planova, kutova snimanja te stanja kamere), uvježbava glumce i tijekom snimanja nadzire njihovu glumu. U industrijskoj proizvodnji rad redatelja oslanja se o knjigu snimanja na kojoj surađuju tek redatelji koji su i sami scenaristi ili kojima se zbog njihova ugleda dopušta taj privilegij (takvima se katkad dopušta i sudjelovanje u montaži filma); za redatelje koji isključivo realiziraju knjigu snimatelja uvriježio se naziv – često s pejorativnom konotacijom – redatelj zanatlija. S razvojem filmske umjetnosti, odn. sa sve većom strukturnom i sadržajnom složenošću filmova, redatelji se sve više uključuju u sve kreativne aspekte stvaranja filma (izbor suradnika, preradbe scenarija, pisanja knjige snimanja, izbor glumaca, sudjelovanje u montaži). Od sredine 1950-ih, u razdoblju širenja filmskog modernizma i zahvaljujući pojavi tzv. autorske kritike u Francuskoj, koja uočava svjetonazornu i stilsku dosljednost pojedinih redatelja, režija postaje gotovo sinonimna pojmu umjetničkoga filmskog stvaralaštva, a izrazito daroviti i osebujni redatelji nazivaju se autorima.
2. Opći troškovi poslovanja; obično se tretiraju kao troškovi razdoblja, što znači da se moraju nadoknaditi prihodima u obračunskom razdoblju u kojem su nastali i ne mogu se uključiti u vrijednost zaliha nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda. U režiju se najčešće ubrajaju troškovi administracije, prodaje i sl.
