struka(e):
ilustracija
RIBARSTVO SLATKOVODNO, uzgoj kalifornijskih pastrva u Martin Brodu, BiH
ilustracija
RIBARSTVO SLATKOVODNO, uzgoj mlađi za ribnjake, JLB Smith Institute of Ichthyology, Cape Town

ribarstvo, slatkovodno, grana poljoprivrede koja se bavi slatkovodnim ribolovom i uzgojem slatkovodnih riba u okviru akvakulture, te svim pratećim disciplinama koje omogućuju njegov razvoj, prije svega zaštitom i preradbom vodenih organizama. Slatkovodni ribolov dijeli se na gospodarski, koji je temeljna djelatnost profesionalnih ribara, i športsko-rekreacijski, kojemu je svrha osobno zadovoljstvo, a ne financijska korist. Akvakultura u mirnim nizinskim vodama naziva se toplovodna ili ciprinikultura (lat. Cyprinidae: šaranke), a u brzim visinskim vodama hladnovodna ili salmonikultura (lat. Salmonidae: pastrve).

Povijest

Neki ostatci ribolovnoga pribora potječu iz starijega kamenog doba. Za izradbu udica i harpuna upotrebljavali su se dostupni prirodni materijali: kamen, drvo, ljušture školjaka, kosti i rogovi. Riba se lovila i lukom i strijelom te kopljem, a rabile su se i vrše od vrbova pruća. Već u mlađe kameno doba udice izrađene od kosti dobile su današnji oblik. Iz toga doba ima i ostataka lanenih mreža te čamaca od izdubljena drveta. Na osnovi ribljih ostataka može se ustanoviti da su se lovile slatkovodne vrste riba koje se love i danas (šaran, klen, štuka, grgeč, manić, losos i dr.). U brončano i željezno doba uporabom novih materijala usavršavaju se ribarski alati.

U Kini su prije više od 4000 god. bili doneseni prvi zakoni o zabrani ribolova za mrijesta, a 473. pr. Kr. izašla je Fan Lijeva knjiga o uzgoju šarana, u kojoj je opisao oblike ribnjaka, način mriješćenja, rast ličinki itd. U starom Egiptu prije više od 3000 god. bio je poznat ribolov mušicom, koji je i danas popularan. Aristotel opisuje 116 vrsta riba, a u Rimskom Carstvu gradili su se ribnjaci i objavljivale knjige o ribarstvu. U srednjovj. Kini započeo je uzgoj i drugih vrsta slatkovodnih riba, a u Europi su se gradili ribnjaci oko samostana.

Najviše promjena u slatkovodnom ribarstvu donio je nagli razvoj tehnike u XIX. st.; uvode se suhe metode mrijesta (Vladimir Pavlovič Vraski), grade se specifično oblikovani ribnjaci za mrijest šarana (János Dubics) i publiciraju knjige o hranidbi toplovodnih riba (Jozef Šusta).

U XX. st. porastom standarda gosp. ribolov gubi na značenju, na mnogim mjestima i nestaje, a športsko-rekreacijski ribolov dobiva i na gospodarskom i na društv. značenju. Znatno se razvija slatkovodna akvakultura. U Hrvatskoj je prvi pastrvski ribnjak bio izgrađen u Čabru 1882., a šaranski u Božjakovini 1897. Josip Ivančić gradio je velika ribnjačarstva od poč. XX. st. do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Na dvama među njima, u Našicama i Poljani, razvijene su svjetski poznate linije šarana, koje se i danas drže u nekim inozemnim bankama gena (npr. u Madžarskoj i Izraelu).

Slatkovodno ribarstvo u svijetu

U svjetskom se slatkovodnom ribolovu, zbog velike potražnje ribe i vrlo razvijene tehnologije ulova, došlo do granice iznad koje se on više ne bi smio povećavati, jer prelovom mnogih vrsta nastaju velike štete. Zbog toga se ulov 1998–2003. blago povećavao s 8,1 na 9,0 mil. t, a istodobno se proizvodnja u slatkovodnoj akvakulturi povećavala s 18,5 na 25,2 mil. t. Od ukupno 34,2 mil. t u 2003. čak 20,2 mil. t otpada na ulov i akvakulturnu proizvodnju u Kini, a samo 14 mil. t na ostatak svijeta. Zbog velike raznolikosti vrsta slatkovodnih riba u svijetu, ni jedna skupina ne prevladava u ulovu u otvorenim vodama. Od uzgajanih skupina riba i drugih vodenih životinja, uključujući i marikulturu, najviše se uzgajaju šaranke (gotovo 42%). Slijede po važnosti, iako u znatno manjem opsegu, uzgoji pastrva (uključujući i losose) te tropskih riba tilapija i njihovih srodnika.

Slatkovodno ribarstvo u Hrvatskoj

Hrvatska obiluje velikim rijekama (Sava, Drava, Dunav) i mnogim manjim iz Jadranskoga slijeva s endemičnim vrstama i podvrstama riba. Prirodna jezera razmjerno su malobrojna; najveće je Vransko jezero kraj Biograda na moru (3000 ha). Ukupna površina pod ribnjacima iznosi oko 12 000 ha, od čega se tek u nešto više od polovice njih stvarno proizvodi (6616 ha, 2004). Na šaranskim ribnjacima godišnje se proizvodi 4259 t, a u hladnovodnim pastrvskim ribnjacima 1359 t (2004). Prije Domovinskoga rata proizvodnja na ribnjacima iznosila je oko 12 000 t, a glavni su razlozi njezina smanjivanja posljedice tranzicije, visoki porezi, štete od riboždernih ptica, slabi marketing, ponuda jeftinije ribe iz ist. Europe, nedovoljna raznolikost proizvoda za tržište i neodgovarajuća preradba riba. Taj je pad proizvodnje zaustavljen, te je posljednjih godina uzgoj šaranki u laganu porastu, a uzgoj pastrva izrazito raste.

U hladnim, brzim potocima uzgaja se gotovo isključivo kalifornijska pastrva. To je intenzivni tip uzgoja u gustom nasadu riba, koje se hrane uravnoteženom, industrijski proizvedenom hranom, a voda se u cijelom ribnjaku brzo izmijeni (i do tri puta u jednom satu). Nasuprot tomu, u nizinskim toplim vodama ribnjaci su veliki (i po nekoliko desetaka ha), vodom se pune u proljeće, a tijekom godine se prema mogućnosti samo dopunjavaju. Zato je i proizvodnja poluintenzivna, u rijetkom nasadu i u polikulturi (zajednički uzgoj više vrsta riba), gdje se nastoji iskoristiti prirodna hrana, uz dodatak ponajprije žitarica (najviše kukuruza). Glavna je uzgajana vrsta ribe šaran, s udjelom većim od 75%. Primarna su mu prirodna hrana, kao i dopunskoj vrsti linjaku, organizmi dna (bentos). Poč. 1960-ih u hrvatske su ribnjake iz ist. Europe uneseni tzv. kineski šarani, bijeli amur, koji se hrani višim vodenim biljem, te sivi i bijeli glavaš, u prehrani kojega prevladavaju životinjski, odn. biljni plankton. Uz njih se kao prateće vrste uzgajaju i grabežljive ribe smuđ, som i štuka, koji je hranidbena osnova sitna tzv. divlja riba slučajno dospjela u ribnjak.

Gospodarski ribolov u Hrvatskoj dopušten je samo na Dunavu te u donjem toku rijeke Save. Broj profesionalnih ribara stagnira na 25 (maksimalno je za Dunav predviđeno 25 povlastica, a za Savu 10). Njihov je prijavljeni ulov u 2004. iznosio 45,5 t, a dominantna je vrsta deverika (oko 29% ulova na Dunavu i 53% na Savi). Te su količine znatno manje od mogućih u toj djelatnosti, te pokazuju da je gosp. ribolov u Hrvatskoj ostatak prošlosti, kada je bio osnova preživljavanja većega broja ljudi na tim područjima (slatkovodni ribari, tzv. alasi, imali su i svoje cehove).

Nasuprot tomu, rekreacijsko-športski ribolov u velikom je porastu, a broj registriranih ribiča kreće se oko 50 000, što je gotovo dvostruko više nego na Jadranu. Od 2004. zakonski je reguliran i sustav evidentiranja njihova ulova, koji je iznosio više od 500 t. U prijavljenom ulovu prevladavali su šaran i babuška, a u znatnim količinama i deverika, bijeli amur, štuka, som i smuđ. To su ribe nizinskih voda (udjel ulova na tim vodama u Hrvatskoj iznosi više od 94%), a u visinskim su vodama, ali u znatno manjim količinama, lovljene ponajprije kalifornijska i potočna pastrva.

Citiranje:

ribarstvo, slatkovodno. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ribarstvo-slatkovodno>.