rijeke

ilustracija
RIJEKE, kanali i meandriranje rijeke Huang Ho, Kina

rijeke, najveći prirodni vodotoci. Obuhvaćaju samo neznatni dio (oko 0,0002%) ukupne vodene mase na Zemlji (97% otpada na oceane). Raspored i obilježje vodenih tokova uvjetuju prvenstveno klimatske prilike i reljef porječja. Klima se odražava u vodnoj bilanci (odnos oborina, isparavanja i otjecanja). Na kopno padne prosječno godišnje 119 000 km³ oborina, od čega se vodenim tokovima ulijeva u oceane oko 45 000 km³ ili 37,8%. U krajevima u kojima je količina oborina stalno veća od isparavanja i ostalih gubitaka (poniranje, vegetacija) nastaju trajni tokovi. Periodični tokovi javljaju se u područjima u kojima je količina oborina u određeno vrijeme veća od isparavanja (izmjena kišnog i suhoga doba). Epizodni tokovi nastaju u aridnim područjima samo nakon kratkotrajnih jakih pljuskova. Stalni tokovi u suhim krajevima (alogeni tokovi; npr. Nil) imaju izvorišta u humidnim ili nivalnim područjima. Pod utjecajem gravitacije voda teče najnižim dijelom riječnih dolina, tj. koritom što ga je rijeka izdubla. Glavna rijeka, koja obično daje smjer otjecanja (npr. Sava, Mississippi, Volga), s pritocima tvori riječni ili hidrografski sustav. Riječna mreža nekoga područja obuhvaća sve njegove riječne sustave. Gustoća riječne mreže ovisi o klimi, reljefu, o petrografskoj i pedološkoj građi porječja. Veličinom porječja (veće od 2 milijuna km²) na prvom je mjestu Amazona (7 049 980 km²), zatim slijede Kongo (3,8 milijuna km²), Mississippi-Missouri (3,2 milijuna km²), Ob-Irtiš (3,0 milijuna km²), Nil (2,8 milijuna km²), Paraná (oko 2,8 milijuna km²), Jenisej (2,6 milijuna km²), Lena (2,5 milijuna km²) i Yangtze (2 milijuna km²). Po duljini se izdvajaju Nil-Kagera (6693 km), Amazona (6436 km), Yangtze (6211 km) i Mississippi-Missouri (5970 km), zatim dolaze Huang Ho (4845 km), Jenisej (3487 km, od izvora Maloga Jeniseja 4102 km) i Ob (3650 km; s Irtišem 5410 km). Porječja su međusobno rastavljena razvođem, koje se u močvarnim nizinskim krajevima i u kršu često ne može točno odrediti. Dva susjedna porječja mogu se spojiti bifurkacijom ili račvanjem (rijeka Casiquiare povezuje porječja Amazone i Orinoca). Zbog pružanja glavnoga razvođa oceanskih sljevova kordiljerima, sibirskim i srednjoazijskim planinama te istočnoafričkim prostorom najveći dio kopna (ili 51% površine kontinenata) odvodnjava se u Atlantski ocean (sa Sjevernim ledenim morem). Indopacifičkomu slijevu pripada oko 27% kopna. Prema ruskom hidrologu M. I. Ljvoviču, površina kopna s egzoreičnim odvodnjavanjem (→ egzoreični tokovi) iznosi 117 milijuna km² ili 78,5%, a s endoreičnim odvodnjavanjem (→ endoreični tokovi) 32 milijuna km² ili 21,5% ukupne površine kopna.

Geomorfološka i hidrološka obilježja vodenih tokova

U uzdužnom profilu glavne se rijeke sastoje od gornjeg i donjega toka. U gornjem je toku pad (visinska razlika) relativno velik, dolina uska i strmih strana, a u donjem je pad znatno manji i korito široko (→ erozija). Brzina vode razmjerna je padu. U ravnom toku voda najbrže teče po sredini rijeke (matica označuje najveću dubinu), a u krivudavome (→ meandar) na zavojima. Trenjem vode u koritu nastaju vrtlozi i virovi. Rad rijeke smanjuje se od izvora prema ušću (smanjenje visinske razlike i brzine); u gornjem toku tekućica erodira i produbljuje korito, odnosi riječni nanos, koji taloži u donjem toku. Količinom najsitnijega materijala ili suspendiranoga nanosa ističe se Amu-Darja kraj Nukusa (prosječno godišnje 1159 g/m³ vode), Mississippi (na ušću, 608 g/m³) i Nil (kraj Kaira, 313 g/m³). Taloženjem nanosa nastaju aluvijalne ravnice (najniži dio dolinske ravnice), koje kod velikih rijeka dostižu širinu 30 do 40 km (npr. Volga nizvodno od Volgograda), a na ušćima delte. Količina je nanosa promjenljiva tijekom godine (veća je pri većem otjecanju). Rijeke se »hrane« kišnicom, snježnicom, ledenjačkom vodom i vodom iz izvora. Riječni režim (godišnji raspored vodostaja) određen je uglavnom klimom. Izdvaja se pluvijalni ili kišni, nivalni ili snježni i glacijalni ili ledenjački režim, s nizom prijelaznih ili kombiniranih tipova i varijanta. Razlika između najnižeg i najvišega vodostaja iznosi u srednjoeuropskim rijekama 5 do 10 m, u Nilu oko 20 m, a u Amazoni oko 15 m. Promjene u protjecanju uvjetovane su razlikama vodostaja. Prosječni godišnji protjecaj (protok) vode Amazone, nizvodno od ušća rijeke Xingu, iznosi 179 800 m³/s, Konga 39 000 m³/s, Yangtzea 30 000 m³/s, Jeniseja 19 800 m³/s, Mississippija 18 000 m³/s, Brahmaputre 17 000 m³/s, Amura 10 900 m³/s, Dunava 6300 m³/s, Rajne 2173 m³/s, Save 1179 m³/s. – Kemijski sastav i boja riječne vode ovise o petrografskom i pedološkom sastavu terena i o biljnom pokrovu porječja. Otopljenih soli, uglavnom karbonata i sulfata, ima vrlo malo. U hladnim krajevima rijeke se zimi zalede. Prosječno je trajanje zaleđenosti npr. na Dunavu 27 dana (Bezdan), Savi 14 dana (Beograd), Visli 60 dana (Varšava), Volgi 147 dana (Kazanj), Jeniseju 170 dana (Jenisejsk), Hudsonu 92 dana (Albany), Saint Lawrenceu 141 dan (Québec). Otapanje leda počinje u donjem toku; u sibirskim i sjevernoameričkim rijekama, koje teku od juga prema sjeveru, led se počinje otapati najprije u gornjem toku. (→ poplava)

Gospodarsko značenje

Rijeke su važan sastavni dio prometne mreže (npr. Amazona je plovna za oceanske brodove 4100 km, Yangtze 1000 km). Regulacijom toka i kanaliziranjem rijeka svladavaju se prirodne plovidbene zapreke i povećava plovnost. Velike su međunarodne plovne arterije Dunav, Rajna, Laba i Odra u Europi, te Paraná i Saint Lawrence u Americi. Izgradnjom kanala (npr. Volga–Don, Rajna–Majna–Dunav) rijeke se povezuju u jedinstven sustav unutrašnjih vodenih puteva. Razgranata riječna plovna mreža dopunjena kanalima ima veliku važnost u gospodarskom životu pojedinih zemalja (npr. više od 1/4 ukupnoga robnog prometa u porječju Rajne obavlja se njezinim tokom). Duljina unutrašnjih plovnih puteva (rijeke i kanali) iznosi u Kini oko 110 300 km, u Rusiji 89 089 km, u SAD-u 41 485 km, u Indoneziji 21 579 km, u Vijetnamu 17 702 km, u Indiji 16 180 km. Među europskim zemljama Njemačka ima 7560 km, Finska 6245 km plovnih puteva, Francuska 5732 km, Nizozemska 5046 km, Poljska 3812 km (1973), Rumunjska 1613 km, Belgija 1540 km, Italija 1477 km, Madžarska 1373 km (1973), Velika Britanija 1153 km, Španjolska 1045 km, Hrvatska 787,1 km. U zemljama Latinske Amerike najdulju mrežu unutrašnjih plovnih puteva ima Brazil (50 000 km, od čega 2/3 pripadaju porječju Amazone), a u Africi Nigerija (8575 km). Za količinu riječnoga robnog prometa nije odlučna duljina plovnih puteva. U riječnom robnom prometu prevladava prijevoz nafte i njezinih derivata, ugljena, drva i građevnoga materijala. Na ušćima rijeka razvila su se najveća lučka središta (Rotterdam, New York i dr.).

Energija vodotoka iskorištava se za dobivanje električne energije. Glavnina postojećih hidroelektrana podignuta je nakon 1950 (prve u XIX. st.). Kapacitet hidroelektrana u stalnom je porastu. Najveća je hidroelektrana Itaipú na rijeci Paraná (instalirana snaga 14 000 MW), izgrađena 2003., zatim Guri na rijeci Caroní u Venezueli (12 100 MW), izgrađena 1986., i dr. Hidroenergetski kompleks na rijeci La Grande (Kanada) ima instalirani kapacitet od 16 000 MW, a u gradnji je hidroenergetski kompleks na rijeci Yangtze (Kina) koji će, nakon dovršenja, imati 18 200 MW instalirane snage. Udjel hidroenergije u proizvodnji električne energije ovisi o raspoloživim vodenim snagama i o stupnju iskorištenosti. U svijetu se oko 20% električne energije dobiva iz hidroelektrana. Svjetska proizvodnja elektroenergije iz hidroelektrana iznosi 2654 TWh (2003).

Najveći su proizvođači električne energije iz hidroelektrana Kanada (332,5 TWh, 2003), zatim Brazil (302,9 T Wh), Norveška (104,4 TWh), Venezuela (59,6 TWh), Francuska (58,6 TWh), Švedska (52,4 TWh), Paragvaj (51,2 TWh), Italija (43,6 TWh), Kolumbija (35,6 TWh), Švicarska (34,4 TWh), Austrija (32,8 TWh), Čile (24,2 TWh), Novi Zeland (23,5 TWh) i dr.; Hrvatska 5,5 TWh (2003). Udjel hidroenergije iznosi u Islandu 83,0% (2004), u Austriji 67,0%, u Kanadi 58,7% (2003), u Italiji 15,6% (2003), u Japanu 13,0% (2003), u SAD-u 9,5% (2003), u Njemačkoj 9,3%, u Velikoj Britaniji 3,1%; u Hrvatskoj je udjel hidroenergije 55,2% (2004).

U svijetu se riječnom vodom natapaju milijuni hektara tla (→ natapanje). Oko 3/4 natapanih površina nalazi se u istočnoj i južnoj Aziji (samo na Kinu otpadaju 2/5). Iako se natapanje provodi već najmanje 5000 godina (dolina Nila), natapane su površine najviše povećane u XX. st.

Izgradnjom Aswanske brane, glavnoga čvorišta egipatskog irigacijskoga sustava, povećana je površina natapanja tla u toj zemlji za 800 000 ha; indijski hidroenergetski sustav Bhakra-Naugal (voda Sutleja) omogućuje natapanje 1,4 milijuna ha; Karakumski kanal u sr. Aziji natapa oko 300 000 ha. Dovršenjem (1978) hidroenergetskog objekta u gornjem toku Eufrata (jedan od najvećih na Bliskom istoku) natapa se 640 000 ha, čime se površina natapanoga tla u Siriji udvostručila. Velike površine obradivoga zemljišta natapaju se na zapadu SAD-a.

Vodoopskrbu naselja, gradova i industrije osiguravaju uglavnom rijeke (industrijski rashladni uređaji traže velike količine čiste vode; npr. 250 do 600 tona za tonu čelika ili drvenjače). Sve jačom urbanizacijom i industrijalizacijom potreba za čistom vodom u stalnom je porastu. Nepročišćavanje industrijskih otpadnih voda i fekalnih voda dovodi do sve veće zagađenosti vodotoka. Zbog visokoga stupnja zagađenosti anorganskim i organskim tvarima (teški metali, bakterije i dr.) vode mnogih rijeka osiromašene su ribom ili su biološki najvećim dijelom mrtve. God. 1978. ostvarena sanacija Temze, Neve i Rajne rezultat je iznimnih višegodišnjih napora i izgradnje velikih uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Citiranje:
rijeke. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52876>.