Ristić, Marko, srpski književnik (Beograd, 20. VI. 1902 – Beograd, 12. VII. 1984). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1925. Supokretač časopisa Putevi i Svedočanstva (oba 1922) te almanaha Nemoguće (1930), 1928–29. bio je književni kritičar beogradskoga dnevnog lista Politika, a 1945–51. jugoslavenski veleposlanik u Francuskoj. Potkraj 1920-ih i početkom 1930-ih vodeći teoretičar srpskoga nadrealizma; zauzimao se za potpunu slobodu stvaralaštva i kritizirao utilitarnu književnost: Pozicija nadrealizma (1930., s D. Matićem), Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (1931., s K. Popovićem), Anti-Zid (1932., s Vanom Borom). Esejom Predgovor za nekoliko nenapisanih romana (1936) započeo je miješanje teorijskih i dnevničko-memoarskih pa i fikcionalnih fragmenata (karakteristični su eseji San i istina Don Kihota, Galaktička sanjarija, Iz noći u noć, objavljeni 1939. u časopisu Pečat). U duhu je nadrealizma i poema Turpituda (1938). Nakon II. svjetskoga rata, napustivši nadrealistička stajališta (što je osobito razvidno u knjizi Politička književnost, 1958), pisao je eseje o hrvatskoj, srpskoj i francuskoj književnosti (knjige Književna politika, 1952; Prostor-Vreme, 1952; Krleža, 1954) te memoarske zapise (Hacer Tiempo, 1964).