ritualno umorstvo, običaj povezan s vjerovanjem u nadnaravnu moć obrednoga ubijanja pojedinih kategorija ljudi. Iz srpske usmene književnosti poznato je npr., pod nazivom lapot, obredno ubijanje starih i nemoćnih. Znanost još nije odgovorila je li taj običaj doista postojao u praksi ili je tek usmenoknjiževni motiv. Ritualno umorstvo uglavnom počiva na predodžbi da je krv, odnosno pojedini dijelovi tijela (mozak, srce), ubijenoga nositelj životne snage ili tajanstvene moći (mana), koja usmrćenjem prelazi na pojedinca i/ili zajednicu. Ritualnim umorstvom drži se u nekim afričkim kulturama potvrđeno umorstvo kralja. Pod ritualnim umorstvom podrazumijeva se i ubijanje neprijatelja zarobljenih u ratu, poznatije pod sintagmom lova na (ljudske) glave. Glava ubijenoga preparirala bi se kao trofej, bojenjem i ukrašavanjem lubanje ili smanjivanjem cijele glave. Taj je običaj posebice bio raširen u jugoistočnoj Aziji (pleme Dajak na Borneu, Papuanci na Novoj Gvineji) te u Sjevernoj i Južnoj Americi i Africi, a temeljio se na vjerovanju da je glava središte snage koja blagotvorno utječe na ljudsku plodnost i rast usjeva; počinitelj je prisvajao i imena ubijenih za vlastite potomke jer se smatralo da su ona izraz njihove vitalne snage. Također se vjerovalo da će duša ubijenoga počinitelju postati saveznik, a dotični je stjecao i ugled u zajednici. Na području Indonezije običaj još živi, ali tek u predodžbama, budući da ga vlasti nastoje iskorijeniti. Zbog toga se nerijetko upriličuju fiktivna ubojstva s drvenom glavom kao surogatom za pravu, pri čem se posebnim obredima nastoji utjecati na plodnost rižinih polja; običaj također ima simbolično značenje u otporu lokalnih zajednica prema središnjoj državnoj vlasti. – U religiološkom smislu ritualno umorstvo treba razlikovati od sakralnoga prinošenja ljudskih žrtava što se mnogostruko javljalo tijekom povijesti (europske neolitičke zajednice, Egipat, Rim, Etruščani, Azteci, Indija /spaljivanje udovice/, Japan /uz smrt feudalnoga gospodara/, sve do umorstva ugarskoga kneza Almoša u IX. st.), kako bi se utjecalo na božanske odluke; ljudske su žrtve poslije često bile zamjenjivane životinjskima (žrtvovanje Izakovo, žrtveni jarac u Babiloniji i Izraelu).
