struka(e):

robovski ratovi, veliki ustanci robova za slobodu. Napetosti u rimskom društvu došle su tijekom II. i I. st. pr. Kr. do punog izražaja i u ustancima robova, od kojih su se neki pretvorili u prave ratove. Prvi robovski rat, vođen od 136. do 132. pr. Kr., razvio se iz ustanka na posjedima sicilijanskoga latifundista Damofila. Na čelu ustanka, koji se proširio na cijelu Siciliju, bio je rob Eun. Ustanička vojska proglasila je Euna za kralja, razbila nekoliko rimskih odreda i zauzela niz važnijih gradova. Središte im je bilo grad Enna. Tijekom rata robovima su prilazili i neki slojevi slobodnoga stanovništva. Tek nakon intervencije konzularne vojske i nakon dugotrajne opsade, bila je razbijena izgladnjela robovska vojska i uništena prva tvorevina koju su uspostavili robovi. Drugi robovski rat (od 104. do 100. pr. Kr.) razvio se također iz ustanka na Siciliji. Povod mu je bio poništenje odluke Senata po kojoj su robovi, nezakonito lišeni slobode, trebali biti oslobođeni ropstva. Ustanici su pod vodstvom Trifona i Ateniona oslobodili velik dio Sicilije, opsjeli gradove Morgantinu i Lilibej, te proglasili drugu sicilijansku robovsku državu sa sjedištem u Triokali. Pokušaji Rimljana da razbiju njihovu vojsku završili su 103. i 102. pr. Kr. neuspjehom. Tek su 100. pr. Kr. rimske legije uspjele poraziti Ateniona, zauzeti Triokalu i srušiti drugu robovsku državu. Treći robovski rat (Spartakov ustanak) bio je vođen od 73. do 71. pr. Kr. Iz gladijatorske škole u Capui pobjegla su na Vezuv 74 roba. Vodio ih je Tračanin Spartak i uz njega dva Kelta, Kriks i Enomaj. Ubrzo su se ustanicima pridružili drugi robovi i slobodni seljaci. Pokušaj odreda rimske vojske da blokira i razbije ustanike završio je porazom. Prvi uspjeh donio je Spartaku oružje i nove borce, koji su mu stalno prilazili. Međutim, iz Rima je u Kampaniju na ustanike krenuo pretor Publije Varinije s dvjema legijama. Spartak je najprije porazio njegove legate, a zatim i njega. Cijela južna Italija, osim utvrđenih gradova, pala je u ruke ustanika. Robovi su masovno prilazili svojim osloboditeljima, pa je Spartakova vojska narasla, prema nekim zapisima, na gotovo 60 000 ljudi. Vođe ustanka podvojili su se u pogledu načina daljnjega vođenja rata: Spartak je namjeravao povesti robove na sjever Italije i preko Alpa se vratiti u domovinu, a Kriks je želio ostati u Italiji i krenuti na Rim. Kriks je u Apuliji kraj planine Gargana 72. pr. Kr. doživio poraz, u kojem je i sam stradao. Spartak je na sjeveru Italije postigao niz pobjeda, ali je zbog teškoća pri svladavanju alpskoga masiva iznenada krenuo natrag. U Rimu su zavladali panika i strah. Zapovjedništvo nad rimskom vojskom preuzeo je pretor Marko Kras. U sukobu je izvojevao pobjedu nad Spartakovom vojskom, koja se kretala prema Siciliji. Spartak je nakon toga ipak uspio probiti 50 km dugačku utvrđenu liniju, kojom ga je Kras htio zatvoriti na jugu Italije. Potom se sa sljedbenicima uputio prema Brindisiju želeći se prebaciti u Grčku. Međutim, Kanik i Kast, zapovjednici robovske vojske, odbili su prihvatiti taj plan i odcijepili su se od Spartaka; njihove odrede potukao je Kras. Do odlučujućega sukoba između Spartaka i Rimljana došlo je u Lukaniji 71. pr. Kr., gdje je Spartak poginuo, a njegova se vojska raspršila. Surovim obračunom s pobijeđenim ustanicima (na križ razapeto bilo je oko 6000 robova) okončan je treći robovski rat, koji je teško uzdrmao temelje rimske države.

Citiranje:

robovski ratovi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/robovski-ratovi>.