rondeau [ʀdọ'] (franc.: pjesma u krugu < starofranc. rondel, prema rond < lat. rotundus: okrugao). 1. Pjesnički oblik proizišao iz staroga francuskog plesa koji se izvodio uz pjevanje. Najstariji su pisani tragovi rondeaua (rondets ili rondets de carole) u romancama iz XIII. st. Današnji oblik rondeaua nastao je u XV. st., a najpoznatiji primjeri potječu od C. Marota. Sastoji se od trinaest stihova (osmeračkih ili deseteračkih) svrstanih u tri strofe (pet, tri i pet stihova). Prve su riječi prvoga stiha pripjev, koji se pojavljuje na kraju druge i treće strofe. Tijekom XIV. st. rondeau je postupno nestao, ali je u XVII. st. postao vrlo popularan (V. Voiture). U XIX. st. oživio ga je Th. de Banville, a zahvaljujući popularnosti francuskoga pjesništva preuzeli su ga engleski pjesnici H. A. Dobson, E. Gosse, W. E. Henley, E. Dowson, Th. Hardy i R. Bridges.
2. U glazbi, općenito naziv za skladbu u francuskom stilu koja se sastoji od glavnog odlomka (refren, repriza ili rondeau) i sporednih epizoda (kupleti).
