struka(e):

rondo (franc. rondeau < starofranc. rondel, prema rond < lat. rotundus: okrugao), u glazbi, jedna od često upotrebljavanih konstrukcijskih shema, pri čem se struktura gradi od niza odlomaka među kojima se prvi kao refren neprestano ponavlja nakon nastupa sporednih epizoda (A-B-A-C- ... A). Iako labavo povezan i sa srednjovjekovnim i renesansnim rondeauom, rondo se u umjetničkoj glazbi povijesno može pratiti od XVII. st. Nalazi ga se u ranoj talijanskoj operi (J. Peri, C. Monteverdi), a postao je osobito popularan u Francuskoj u baletu i operi u drugoj pol. XVII. st. (J.-B. Lully) i u glazbi za instrumente s tipkama u XVIII. st. (F. Couperin, J.-Ph. Rameau, J.-M. Leclair). Istodobno se rondo proširio Europom, gdje su ga kao tehniku rabili drugi barokni skladatelji, npr. H. Purcell, J. S. Bach, C. Ph. E. Bach te poslije W. A. Mozart, J. Haydn, L. van Beethoven i drugi skladatelji klasicizma, katkad i kao zasebni stavak u većim djelima (simfonije, koncerti, sonate i dr.). U XIX. st. na način ronda pisali su među ostalima F. Schubert, R. Schumann, J. Brahms, F. Mendelssohn, P. I. Čajkovski, R. Strauss, a u XX. st. G. Mahler, S. S. Prokofjev, B. Bartók, pa i I. Stravinski, P. Hindemith, A. Berg i dr.

Citiranje:

rondo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/rondo>.