Rorauer, Julije, hrvatski književnik i prevoditelj (Senj, 11. IV. 1859 – Beč, 4. XII. 1912). Pravo doktorirao u Zagrebu 1888. Radio je kao visoki pravni činovnik u vladi, od 1906. bio je redoviti profesor na Pravnom fakultetu, a 1910–11. rektor Sveučilišta u Zagrebu. Kao član Stranke narodnoga napretka (madžaronske orijentacije) bio je zastupnik u Budimpešti 1911. U književnosti se javio 1883. salonskom dramom Maja po uzoru na francuski »dobro skrojeni komad« (pièce bien faite) i proznom monodramom (soloscenom) Jegjupčanin, s radnjom iz dubrovačke prošlosti. Slijedila je drama Olynta (1884), smještena u egzotični španjolski ambijent. Najčešće je tematizirao salonski život i preljube u kozmopolitskim sredinama, s pustolovnim junakinjama. U programskom predgovoru drami Naši ljudi (1889), u kojoj je dao presjek kroz hrvatsko društvo, jasno se izjašnjavao kao protivnik hrvatske nacionalne, političke i kulturne tradicije, slijedom političkih opcija koje su dosljedno bile unionistički (madžaronski) usmjerene. Drama Sirena (1896) ističe se kao najbolji dramski dijalog u hrvatskoj pièce bien faite. Njegove »naturalističke« drame, pune salonskih intriga u pseudoaristokratskom ozračju s obiljem preljubništva, izazivale su osudu službene kritike i javnosti, ali su istodobno vješto oponašale poznate europske tematske i dramaturgijske sustave. Operne kritike objavljivao je u Pozoru. Pokrenuo je i uređivao humoristični polumjesečnik Arhiv za šalu i satiru (1885–86), prevodio s francuskoga (J. Verne i dr.), bavio se umjetničkom fotografijom. Kao profesor narodne ekonomije objavio je stručni tekst Potreba: kritičko-ekonomska študija (1903).
