TRAŽI DALJE:
STRUKE:

ružno

ružno, općenito, sve što izaziva gađenje ili odbojnost. U filozofiji, odsutnost ili lišenost sklada, koji je izvor ljepote. Kao i lijepo, ružno se razumijeva u razlici između objektivističke (opće zakonitosti i kanoni) i subjektivističke (percepcija, dojam, ukus) estetike. U tradicionalnom se filozofskome smislu ružno razumijevalo kao nebitak, odn. kao ono što nema vlastitu egzistenciju (formu), nego se određuje u negativitetu, kao odsutnost ili lišenost ljepote. U antičkim se raspravama ružno nije određivalo estetički (estetika će tek u XVIII. stoljeću postati »punopravna« filozofijska disciplina), nego ontologijski, odn. kozmologijski kao svaka tvarna pojavnost koja odstupa od forme (ideje) kao oličenja duhovnoga sklada kozmosa. Svijet ideja, prema Platonu, uspostavljen je u savršenstvu i nepromjenjivosti te su time istinito, dobro i lijepo jedno, a sve tvarno što odstupa od takva ideala nosi odrednicu otpadnuća od ideje. Za Aristotela je tako ideja prisutna u tvarnome, a ono tvarno sudjeluje u ideji. Što je veće odstupanje tvarnoga od ideje, to je ono u manjem stupnju dobro, istinito i lijepo. Pojavnost ružnoga (grčki ϰαϰός, kakós) tako je vezana uz narušavanje ili iskrivljenje sklada koji je utemeljen u samoj ideji (duhovnome). Prikazi ružnoga u povijesti umjetničkog izraza (kiparstvo, slikarstvo) povezivali su ružno s moralnim zlom, pa je slika ili skulptura u svom iskrivljavajućem izrazu ujedno predstavljala i etičku poruku, no postupnim odvajanjem estetičkoga i etičkoga u moderni, ružno postaje predmet čišćega estetskog suda ili umjetničkoga dojma. Već Denis Diderot u Enciklopediji zauzima stav kako lijepo i ružno ne postoje kao prirodne danosti, nego je riječ o društvenim (estetičkim) konvencijama. U prvoj sustavno napisanoj studiji o ružnome Estetika ružnoga (Aesthetik des Hässlichen, 1853), Karl Rosenkranz pokazuje neodvojivost pojma ružnoga od pojma lijepoga, prema kojem stoji kao negacija, ali ružnomu daje jednakopravno estetičko priznanje. Ružno tako u umjetničkome prikazu predstavljaju amorfno, asimetrično, disharmonično, besformno, netočno, disfigurirano, deformirano, bezukusno, odvratno, kriminalno, dijabolično, demonsko, sotonsko, vještičje i dr., pojmovi koje u Povijesti ružnoće (Storia della bruttezza, 2007) preuzima i dalje razrađuje Umberto Eco. U punome se smislu ružno afirmiralo u filozofiji umjetnosti Friedricha Nietzschea koji, kritizirajući transcendentale (biće, stvar, jedno, neko, istinito, dobro, lijepo), ustvrđuje da bi trebalo »izbatinati« svakog filozofa za kojega su dobro, istinito i lijepo jedno, jer »istina je ružna«, a »umjetnost imamo da ne propadnemo zbog istine«. Za nj ružno upućuje na istinu bitka nekoga bića, jer se istina ne smije uljepšavati, te se bez ružnoga vidi samo »lijepi privid« stvari. Istina je svijeta i u apolonijskome (ljepota) koliko i u dionizijskome (ružnoća), koje budi iracionalne, tjelesne, strastvene, požudne i vedre životne porive. Afirmirajući ružno kao temelj umjetničkoga stvaralaštva, Max Dessoir smatra da je za razliku od konvencionalno lijepoga ružno prepuno duhovne izražajnosti, a Theodor Adorno kako se u modernoj umjetnosti upravo ružno »prometnulo u protest« iz čega je proizašlo »nešto kvalitativno novo«. Stoga je i avangardna umjetnost s početka XX. stoljeća uvelike bila orijentirana neformnosti, nastojeći apstrakcijama izraziti svijet koji ne podliježe zakonitostima sklada, nego iz sebe sama (ekspresijom) svjedoči duševna stanja koja ne izražavaju idealiziranu objektivističku ljepotu. U suvremenoj filozofiji i književnosti ružno postaje vrlo važna estetska kategorija: ako je svijet apsurdan (Albert Camus, Jean-Paul Sartre), onda je tu apsurdnost nemoguće opisati bez ružnoga. Ružno kao izraz amorfnoga, deformacije i destrukcije postaje glavnim znakom modernosti i postmodernizma koji se temelji na dekonstrukciji, negiranju identiteta i istine kao epistemoloških, ali i umjetničkih uvjeta.

Citiranje:
ružno. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 14. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53827>.