saga (islandski saga, mn. sögur: pripovijetka, od segja: reći, pripovjediti), od XII. st. na Islandu naziv ponajprije za dulju pisanu pripovijetku književnog ili povijesnog sadržaja, uglavnom nepoznata autora. Danas se pojam odnosi na djelo od najmanje 5000 riječi, dok se kraća pripovijetka naziva þáttr (mn. þættir). Srednjovjekovne su sage različita opsega, a vrhuncem se smatra najdulja, Saga o Njálu (Njálssaga, oko 1285), od 97 000 riječi. Jedna je od najkraćih Saga o Hrafnkelu (Hrafnkelssaga), od 10 000 riječi. Procvat srednjovjekovne sage odvijao se u XIII. st., kada je napisana većina Saga o Islanđanima (ĺslændingasögur) te najznačajnije Sage o kraljevima (Konungasögur). Sage se dijele prema glavnim junacima te vremenu i mjestu događaja. Najznačajnija takva skupina su Sage o Islanđanima, koje su nastajale ponajprije u Norveškoj i na Islandu od približno 900. do 1050., pa se to razdoblje naziva i doba saga (saguöld). Glavni je junak tih saga uglavnom islandski seljak. Sage o suvremenicima (Samtiðarsögur) govore o autorovim suvremenicima na realističan način, a odigravaju se većinom između 1217. i 1264. One obično nose skupni naslov Saga o Sturlungima (Sturlungasaga), po značajnoj islandskoj obitelji koja je obilježila to razdoblje. Hagiografskoga su značenja Sage o biskupima (Byskupasögur), životopisi islandskih biskupa od XI. do polovice XIV. st. Sage o kraljevima pripovijedaju povijest skandinavskih kraljeva i knezova između IX. i XIII. st., a zbivaju se u Skandinaviji ili u kolonijama na Orkneyskom ili Britanskom otočju. Fantastične ili junačke pripovijesti sadržane su u Sagama iz starine (Fornaldarsögur), u kojima su junaci često kraljevići, ali i norveški seljaci, čije se pustolovine odigravaju u neodređenu, davnu vremenu u Skandinaviji, ali nikada na Islandu. Sage o vitezovima (Riddarasögur) većinom su norveški prijevodi stranih dvorskih epova ili islandske imitacije takvih djela. Te su fantastične priče i vremenski i prostorno udaljene od Skandinavije, a glavni junaci mahom su strani kraljevići i kraljevne. Bajkovite sage (Lygisögur) bliske su narodnoj priči, kao i sagama iz starine i sagama o vitezovima. Sage o svecima (Heilagramannasögur) uglavnom su prijevodi latinskih životopisa svetaca. Jedna skupina saga sadrži pretežno prijevode povijesnih djela s latinskoga, npr. Saga o Trojancima (Trojumannasaga) ili Saga o Aleksandru Velikom (Alexanderssaga). U europskoj se književnosti katkada romaneskni ciklusi nazivaju sagama (npr. romani J. Galsworthyja, Th. Manna i dr.).
