sāṃkhya [sa:'ṃkʰja] (sanskrt. sāṃkhya: razvrstavanje, nabrajanje), jedan od šest indijskih filozofskih sustava (darśana: gledišta). Predstavlja ateističko filozofsko naučavanje u kojemu nema osobnoga boga (nirīśvara), kao ni u budizmu. Javlja se kao dualistički filozofski sustav koji polazi od tumačenja svijeta kao dvojstva pratvari ili prirode (prakṛti) i mnoštva osobnih duša (puruša), te svijet tumači kao evoluciju pratvari i nabraja njegova stanja i kategorije u sustavnome pregledu. Prakṛti je nesvjesna, djelatna, stalno promjenljiva i neduhovna pratvar iz koje u razvoju proizlaze sve stvari, pojave i mnoštvo puruša, koji predstavljaju duhovno načelo i svijest, ali nisu izdanak ni jednog univerzalnoga načela. Prakṛti ima tri svojstva: sattva (potencijalna svijest, intelekt), rajas (aktivnost) i tamas (pasivnost, protivljenje aktivnosti). Ta se svojstva u različitim stupnjevima ostvaruju u svijetu i od toga potječe njegova raznolikost. U okviru indijske filozofije predstavlja teoretsku podlogu što ju je preuzela yoga, koja je pak izgradila sustav praktičnih metoda i postupaka što vode spoznaji. Čovjekov je život stradanje zato što on ne razlikuje purušu od prakṛti, a u spoznaji te razlike, koja se postiže intelektualnim naporom, meditacijom i yogom, nalazi se oslobođenje i spas (mokša). Prema predaji, prvi je učitelj saṃkhye bio mudrac Kapila, a temeljni je tekst, Sāmkhyakārikā, izložen mnemotehničkim stihovima (kārikā), stvorio Iśvarakṛšna. Pretpostavlja se da je tekst stariji od VI. st., kada je već postojao njegov prijevod na kineski zajedno s Mātharinim tumačenjem.
