samoodređenje, u međunarodnom pravu, načelo po kojem narodi imaju pravo na vlastitu državu (vanjsko samoodređenje) i pravo slobodnoga izbora vlastita društvenoga i ekon. uređenja (unutarnje samoodređenje). Narod pritom treba shvatiti kao ukupnost stanovništva na određenom području (demos), a ne vezivati ga uz etničku ili vjersku pripadnost (ethnos). Suvremeno međunar. pravo, u prvom redu Povelja UN-a, ističe da svaki narod ima pravo na samoodređenje, povezujući ga s jačanjem međunar. mira i sigurnosti te ravnopravnosti naroda, ali i promatrajući ga kao jednu od osnovnih pretpostavki za ostvarenje prava čovjeka. Priznanje prava naroda na samoodređenje imalo je veliko značenje u procesu osamostaljivanja mnogobrojnih nesamoupravnih i skrbničkih područja u drugoj pol. XX. st. Osim u Povelji UN-a, to pravo zajamčeno je u mnogim međunar. dokumentima, npr. u Atlantskoj povelji (1941) te u mnogobrojnim rezolucijama Opće skupštine UN-a (Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima, uobičajeno nazvana Deklaracija sedam načela, Povelja o gospodarskim pravima i dužnostima država) i dr.
