samovozno topništvo, vojne postrojbe opremljene topničkim oruđima na motornim vozilima, koja služe kao prijevozna sredstva i kao platforme za djelovanje. Može biti namijenjeno za borbu protiv ciljeva na kopnu (zemaljsko samovozno topništvo) ili u zraku (protuzračno samovozno topništvo). Vozila su najčešće oklopljena, te s kotačima na gusjenicama, pa se ističu pokretljivošću izvan puteva, brzim prelaskom iz voznog u borbeni položaj te aktivnom ulogom u borbi. Oklop ih štiti od pješačke i topničke vatre, a zatvorena kabina od popratnoga djelovanja nuklearne eksplozije. Samovozno topništvo intenzivnije se počelo razvijati u I. svj. ratu, ali su loš motorni pogon i česti kvarovi bili razlozi što se taj oblik topništva zanemario između dvaju ratova. No u II. svj. ratu za borbu protiv tenkova postalo je nužno pokretljivo oružje koje je moglo pratiti napredovanje oklopnih postrojba i pritom pružati vatrenu potporu. Oružja (topovi i haubice) ugl. su se postavljala na tijela tenkova, ali je bilo i onih ugrađenih na vozila s kotačima. Premda je težište razvoja bilo na zemaljskom topništvu, u Velikoj Britaniji su 1944. u naoružanje oklopnih postrojba bili uvedeni i samovozni protuzračni topovi. Oruđa današnjega samovoznog zemaljskog topništva (npr. amer. M 109 Paladin, njem. Panzerhaubitze 2000, brit. AS 90, rus. 2S19) ugl. su kalibra 155 mm (152 mm), s cijevi duljine 52 kalibra, učinkovitim dometom 30 do 40 km, dobro zaštićenom poslugom i strjeljivom, velikom brzinom paljbe, te s velikom nosivošću strjeljiva (borbenoga kompleta), velikom brzinom utovara novoga borbenoga kompleta, autonomnošću djelovanja i pokretljivošću. Slično se razvija i današnje protuzračno samovozno topništvo, kojemu se poboljšava zaštita, pokretljivost, domet i brzina gađanja, uvode se nove vrste strjeljiva i dr.
