sandžakbeg (turski sancakbeyi) (mir-i liva), u Osmanskome Carstvu glavni upravitelj i zapovjednik vojske u sandžaku (liva) podređen beglerbegu (valiji). Postavljala ga je središnja vlast. U pograničnim dijelovima Osmanskoga Carstva (udž, serhat, krajište) katkad se, prema izvorima, nazivao udžbegom. U XV. i poč. XVI. st. na području današnje Bosne i Hercegovine te Hrvatske, posebice u razdoblju osnivanja sandžaka, koristio se naziv vojvoda ili krajišnik. U XV. i XVI. st. redovito je imao naslov bega, no od XVII. st. sandžakbegu se dodjeljivao naslov paše. U upravljanju sandžakom pomagalo mu je savjetodavno vijeće (divan), a na svojem dvoru imao je na raspolaganju osobnu pratnju i činovnike. Među njima su najznačajniji bili: ćehaja (pomoćnik sandžakbega), reis-efendija (upravitelj kancelarije i savjetnik), kapidžibaša (zapovjednik dvorske straže) i haznadar (blagajnik). Ti su dužnosnici s kadijom i nekim drugim uglednicima činili divan. Pod zapovjedništvom sandžakbega bili su vojvode, upravitelji nahija, koje je sam postavljao. Sandžakbeg je imao obvezu da s vojskom sandžaka pod zapovjedništvom beglerbega sudjeluje u vojnim pohodima. Pogranični sandžakbegovi imali su šire vojne ovlasti. God. 1826. ukinute su vojne ovlasti sandžakbegova te su od tada obavljali samo upravne poslove.
