Saraka (Saraca), dubrovačka plemićka obitelj. U vrelima se najčešće naziva talijanizirano Saraca, a u dokumentima slavenske kancelarije (u ispravi sastavljenoj prilikom potpisivanja saveza između Dubrovnika i bugarskog cara Mihaela I. Asena, 1253) zabilježen je oblik Saračić. Prema dubrovačkim kroničarima, u Dubrovnik su se doselili iz Huma, a daljnjim su podrijetlom bili iz Kotora. Lampridije Andrijin spominje se u ispravi o osnutku samostana na Lokrumu, koja navodno potječe iz razdoblja između 975. i 1023., a sačuvana je u prijepisu iz 1229. Budući da je lokrumska isprava upitne vjerodostojnosti, tek su Palma Pankracijev (rođ. oko 1160), koji je u izvorima zabilježen u drugom desetljeću XIII. st., odn. njegov otac Pankracije, prvi sigurni Sarake. U XIV. st. djelovao je nadbiskup Ilija Rusinov (oko 1300–60), posljednji Dubrovčanin na tom položaju, uz čije se ime veže gradnja crkve sv. Vlaha. U doba Velike zavjere početkom XVII. st. pripadali su sorbonezima, a u sljedećem stoljeću razvili su se u jednu od najstabilnijih sorboneških, ali ne i previše utjecajnih casata (ogranak roda). Preživjeli su pad Dubrovačke Republike (1808) i u doba Austrije obavljali različite činovničke dužnosti. Nikola Božo Luigijev (1792–1873) bio je ravnatelj bolnice; njegovi sinovi bili su javni bilježnik Luigi (1828–83) i potpukovnik Enriko (Riko) (1831–1902), a unuk sudac Nikola (Nikša) Luigijev (1873–1911). God. 1887. na Lastovu se nastanio Rudolf Nikola Marinov (1858–1910). Njegovi potomci žive danas u Italiji.
