STRUKE:

Savez komunista

Savez komunista (SK), vladajuća politička stranka u Jugoslaviji (1945–90), dio koje je bio i Savez komunista Hrvatske (SKH). Prvi Savez komunista (Bund der Kommunisten) osnovali su u Londonu 1847. K. Marx i F. Engels kao međunarodnu revolucionarnu organizaciju. Manifest komunističke partije (1848), politički program SK, odredio je djelovanje organizacije u smjeru ukidanja građanskoga poretka i uspostavljanja vladavine proletarijata koja će dokinuti klasnu borbu i uspostaviti besklasno društvo. Manifest je bio legitimacijska osnova budućim komunističkim organizacijama u svijetu koje su se u svojem djelovanju pozivale na taj program.

Savez komunista Hrvatske. U Beogradu je 1919. na kongresu ujedinjenja socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka bila utemeljena Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) – SRPJ(k). Kongres se izjasnio za revolucionarni (boljševički) put te za pristupanje Komunističkoj internacionali. Iste je godine u Zagrebu bio osnovan Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), koji je prihvatio program SRPJ(k). Na II. kongresu u Vukovaru 1920. stranka je promijenila naziv u Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) te je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS osvojila 59 poslaničkih mjesta, čime je postala treća stranka po snazi u Skupštini. Potkraj 1920. Obznanom je bilo zabranjeno komunističko djelovanje, a 2. VIII. 1921. Zakonom o zaštiti države bilo je proglašeno zločinačkim pa je velik dio članova i pristaša stranke bio uhićen i zatvoren, nakon čega je djelovala ilegalno. U vrhovima KPJ došlo je do podjele na lijevu i desnu frakciju, a na III. zemaljskoj konferenciji 1924. u Beogradu prevladala je lijeva frakcija, koja je svoje uporište imala u Hrvatskoj te se zauzimala za ravnopravnost jugoslavenskih naroda. Na VIII. konferenciji zagrebačke organizacije KPJ (1928) pojavio se otpor frakcionaštvu te ideja stvaranja jedinstva koju je zastupao J. Broz. Proglašenjem Šestosiječanjske diktature 1929. KPJ je pozvao na opći ustanak, što je bilo pogubno za njegove članove od kojih je znatan dio bio ubijen i zatvoren. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. u Ljubljani bila je donesena odluka o stvaranju nacionalnih partija Slovenije i Hrvatske u sastavu KPJ (1937. stvorene su KP Hrvatske i KP Slovenije). God. 1938. na čelo KPJ došao je J. Broz, a iste je godine na izborima KP Hrvatske (KPH), protivno stajalištu KPJ, podržao listu HSS-a, zbog čega je bio smijenjen sekretar CK KPH J. Kraš, te imenovano novo vodstvo na čelu s R. Končarom. Nakon travanjskoga rata 1941. bilo je pojačano djelovanje KPJ, najprije u smjeru neuvlačenja Jugoslavije u rat i oslanjanja na SSSR. S programom nacionalne ravnopravnosti i prava na slobodu i samoodređenje naroda KPJ je organizirao partizanske postrojbe i široki antifašistički pokret. Na dan proglašenja NDH (10. IV. 1941) organizirao je Vojni komitet za pružanje otpora, a 10. VII. 1941. donio je odluku o podizanju ustanka. Stvorio je mrežu vojnih i civilnih organa vlasti, a 1942. ustanovio AVNOJ, politički temelj budućega federalnog ustroja Jugoslavije. Potkraj 1942., dolaskom A. Hebranga (smijenjen 1944) na čelo KPH, partizanski pokret u Hrvatskoj dobio je snažniji zamah. Stvaranjem ZAVNOH-a (1943), koji je 1944. bio proglašen najvišim zakonodavnim i predstavničkim tijelom državne vlasti u Hrvatskoj (Federalna Država Hrvatska), KPH se zauzimao za sjedinjenje svih hrvatskih okupiranih područja (područja koja su Rimskim ugovorima iz 1941. pripala Italiji, Istra te Međimurje) s maticom Hrvatskom unutar nove federativne Jugoslavije. Potkraj rata KPJ je imao potporu zapadnih Saveznika te je 1945. postao vladajućom političkom i državnom snagom. Ubrzo je po uzoru na SSSR uspostavio jednopartijski poredak, proveo konfiskaciju i nacionalizaciju imovine te agrarnu reformu čime je osnažio ulogu države u društvu i gospodarstvu. Na V. kongresu u Beogradu 1948. odbacio je rezoluciju Informbiroa čime se oslobodio blokovske pripadnosti i utjecaja SSSR-a. Uveo je represivne metode u obračunu s neistomišljenicima i političkim protivnicima. Sukob s Informbiroom bio je iskorišten za konačan obračun s A. Hebrangom i nacionalno orijentiranim komunistima. Početkom 1950-ih KPJ je proveo unutarnjopolitičku liberalizaciju (samoupravljanje) te izvršio vanjskopolitički zaokret (oslanjanje na zapadnu ekonomsku i vojnu pomoć). Na VI. kongresu u Zagrebu 1952. promijenio je naziv u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Uklanjanjem potpredsjednika države A. Rankovića 1966 (Brijunski plenum) oslabila je centralistička struja u državnome i partijskom vrhu, a nastupila je demokratizacija i federalizacija države te se povećao utjecaj republičkih organizacija. U SKH sredinom 1960-ih reformska je struja pokrenula snažniju nacionalnu politiku koja je kulminaciju doživjela na Desetoj sjednici CK SKH (15 – 17. I. 1970) i sukobu s unitarističkom strujom, kada se stvara masovni nacionalno-demokratski pokret (→ hrvatsko proljeće) pod vodstvom M. Tripala i S. Dabčević-Kučar. Reformska je struja pridonijela ustavnoj reformi federacije i donošenju ustavnih amandmana u lipnju 1971. kojima su u ustrojstvo savezne države ugrađeni jaki konfederalni elementi, a koji su bili uvedeni u ustav iz 1974. Nakon smrti J. Broza 1980. obnovljen je sukob konfederalno-reformske i unitarno-staljinističke struje u kojem je unutar SKH prevladala reformska struja te je na XI. kongresu SKH 1989. bio prihvaćen politički pluralizam i višestranački sustav. Na XIV. izvanrednom kongresu SKJ u Beogradu 1990. došlo je do konačnoga rascjepa i kongres su napustile delegacija Slovenije i delegacija Hrvatske, koju je predvodio I. Račan. Uvođenjem višestranačja te nakon prvih slobodnih izbora SKH se transformirao i promijenio naziv u Stranku demokratskih promjena (SDP), a od 1993. u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP). (→ političke stranke, hrvatska)

Citiranje:
Savez komunista. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54740>.