Schnitzler [šni'cləɹ], Arthur, austrijski književnik (Beč, 15. V. 1862 – Beč, 21. X. 1931). Potomak ugledne židovske obitelji, po zanimanju liječnik; na njegovo je književno djelo znatno utjecala misao S. Freuda. Poslije je živio kao slobodni književnik. Prijateljevao s H. v. Hofmannsthalom, H. Bahrom i Richardom Beer-Hofmannom. Jedan je od najznačajnijih predstavnika bečke moderne, a cijeli opus obilježen mu je atmosferom i kulturom europskoga fin de sièclea, tipičnom melankolijom, osjećajem rezignacije i gubitka. Najpoznatiji su njegovi kazališni komadi, formalno slični francuskim konverzacijskim dramama, u kojima obrađuje društvene pojave svojega doba kao što su spoznajni i moralni skepticizam. Već u ranim dramama Schnitzler analizira društvo na temelju iskustva pojedinca (ciklus jednočinki Anatol, 1889–93; Ljubakanje – Liebelei, 1895), a tipična atmosfera melankolije i erotike do izražaja dolazi u dijaloškom ciklusu Kolo (Reigen, 1900), zabranjivanome zbog tematiziranja egoizma i hladnoće u eksplicitnom prikazu ljudske seksualnosti. Pripovijetka Poručnik Gustl (Leutnant Gustl, 1900) prvi je primjer dosljedno provedene tehnike unutarnjeg monologa, oblika struje svijesti, a sličan postupak upotrebljavao je poslije i u noveli Gospođica Elza (Fräulein Else, 1924). Utjecaj psihoanalize posebice do izražaja dolazi u Noveli sna (Traumnovelle, 1926). Zbog svojega kritičkoga stajališta prema neupitnim normama građanskog društva i diferencirane analize ljudskih odnosa, Schnitzler je doživljavao neprilike, no postao je već za života repertoarni autor. U posljednjih 50 godina postao je jedan od modernih klasika austrijskog i njemačkog kazališta. Ostala značajnija dramska djela: Zeleni kakadu (Der grüne Kakadu, 1899), Međuigra (Zwischenspiel, 1904), Usamljen put (Der einsame Weg, 1904), Daleka zemlja (Das weite Land, 1911), Professor Bernhardi (1912).
