Schubert [šu:'bəɹt], Franz (Peter), austrijski skladatelj (Beč, 31. I. 1797 – Beč, 19. XI. 1828). Prvi izraziti predstavnik romantizma u glazbi. Pokazavši veliku nadarenost već u ranoj životnoj dobi, glazbeno se obrazovao u zboru bečke dvorske kapele te privatnom podukom kod A. Salierija. Nekoliko godina bio je pomoćni učitelj na očevoj školi, a od 1817. djelovao je kao slobodni umjetnik bez stalnoga izvora prihoda, vodeći bohemski život, obilježen druženjima s prijateljima umjetnicima (tzv. schubertijade), ali i skučenim materijalnim prilikama. Komponirajući brzo, u kratko je vrijeme stvorio respektabilan opus. Premda se 1820-ih uspio afirmirati prije svega kao kompozitor solo pjesme, te su mu mnoga djela bila i tiskana, jedinu samostalnu autorsku koncertnu večer doživio je nekoliko mjeseci prije nego što je umro od sifilisa.
Schubert je, djelujući u Beču na zalasku razdoblja bečke klasike, baštinio bogatu tradiciju svojih prethodnika osvježivši ju romantičarskom senzibilnošću. Zato, premda mu je Beethoven bio nedostižnim uzorom, ideal pažljivo strukturirane formalne arhitektonike i naglašene dramatike u njegovu opusu ustupa mjesto izvornoj liričnosti i psihološkoj introvertiranosti. Najznačajnije su mu stilske inovacije na području harmonije: iznimna kreativnost u kontrastiranju dura i mola te u neuobičajenim harmonijskim sklopovima i modulacijama udaljila ga je od svrhovitosti klasične funkcionalne harmonije i približila shvaćanju harmonije kao boje. U skladu s tim, iskušavanje kolorističkih mogućnosti u središtu je Schubertova cjelokupnoga stvaralaštva, dok njegova jednostavna i pjevna, nerijetko folklorom nadahnuta, melodija obiljem glazbenih ideja često nadrasta svoje formalne okvire.
Postavivši do tada gotovo marginalnu njemačku solo pjesmu (Lied) visoko na hijerarhiji glazbenih žanrova golemim opusom od njih šestotinjak, Schubert je značajno utjecao na svoje sljedbenike, skladatelje Lieda. Ostvarivši već s nepunih dvadesetak godina niz remek-djela, Schubertov skladateljski razvoj na polju Lieda očituje se u sadržajno-formalnom obogaćivanju strofnih, variranih strofnih i prokomponiranih pjesama, kao i u sofisticiranoj glazbenoj razradbi ugođaja pjesničkih tekstova promjenljive kvalitete, u čem je važna uloga glasovirske pratnje. Komponirao je dva jedinstvena ciklusa solo pjesama za bariton i glasovir, Lijepa mlinarica (Die schöne Müllerin, 1824) i Zimsko putovanje (Winterreise, 1827). Mnogobrojni Schubertovi pokušaji skladanja glazbenoscenskih djela, uz iznimku scenske glazbe Rosamunde (1823), zbog osrednjih libreta, ali i nedostatka dramatskoga senzibiliteta, nisu urodili značajnijim plodovima.
Drugo je značajno područje Schubertova skladateljstva glazba za glasovir, gdje se istaknuo tipičnim romantičarskim »malim« žanrom glasovirske minijature (Impromptus, Glazbeni trenutci – Moments musicaux) te glasovirskim sonatama, među kojima posebno mjesto zauzimaju kasne sonate, odajući strukturnom složenošću uzor u Beethovenu, dok im vlastito obilježje daje za Schuberta tipična melankolična lirska kontemplativnost. Prožimanje s tradicijom bečke klasike pokazuje se važnim i za Schubertova komorna i simfonijska djela. Gudački kvartet u a-molu, Smrt i djevojka (Der Tod und das Mädchen, 1824) i glasovirski kvintet u A-duru, tzv. Kvintet pastrve (Forellenquintett, 1819), nazvani po istoimenim solo pjesmama kojih tematski materijal koriste, svjedoče o osobitoj intertekstualnosti. Među Schubertovih sedam dovršenih simfonija opsegom i sadržajnošću izdvaja se tzv. Velika simfonija u C-duru (1828), no dvostavačni simfonijski diptih, poznatiji kao Nedovršena simfonija u h-molu (1822), svojim specifično lirsko-tragičnim ugođajem ponešto je tipičnija za Schubertovo skladanje.
