Schütz [šyc], Heinrich (latinizirano Henricus Sagittarius), njemački skladatelj (Köstritz, kršten 9. X. 1585 – Dresden, 6. XI. 1672). Prvu glazbenu poduku dobio je u Weissenfelsu kao dječak, istaknuvši se kao pjevač. Glazbeno i opće obrazovanje nastavio je na dvoru grofa Moritza u Kasselu (1595–1608), na Sveučilištu u Marburgu (pravo, 1608–09) i u Veneciji (1609–12) kao student kompozicije kod G. Gabrielija. Drugi je put boravio u Italiji (Firenca i Venecija) 1628–29., kada ga je C. Monteverdi uputio u skladanje ranobarokne scenske glazbe. Djelovao je kao orguljaš u Kasselu (1613–15), orguljaš i kapelnik kneza izbornika u Dresdenu (1615–33; 1637–39; 1641), kapelnik danskog kralja Kristijana IV. u Kopenhagenu (1633–35; 1642–44), u Hanoveru i Hildesheimu (1640–41), Wolfenbüttelu (1644–45) te, nakon 1645., naizmjence u Dresdenu i Weissenfelsu. Schützov opus obuhvaća oko 500 djela, većinom objavljenih tiskom za njegova života i u njegovoj redakciji u 14 izdanja. Skladao je madrigale u talijanskom kasnorenesansnom stilu na Guarinijeve i Marinijeve tekstove; motete u kasnorenesansnom (npr. Svete pjesme – Cantiones sacrae, 1625., i dr.) i hibridnom prijelaznom stilu ranoga baroka (npr. Davidovi psalmi – Psalmen Davids, 1619., i dr.), među kojima i niz višezbornih djela; tzv. duhovne koncerte (npr. Mali duhovni koncerti – Kleine geistliche Konzerte, 1636. i 1639; tri knjige Svetih simfonija – Symphoniae sacrae i dr.); zatim rekvijem, pasije te sakralna (tzv. historije) i svjetovna (prva njemačka opera Dafne, 1627; izgubljena) glazbeno-scenska djela. Schütza se smatra najvećim njemačkim skladateljem XVII. stoljeća koji je prvi postigao europsku slavu.
