seljaštvo, društvena skupina sitnih proizvođača nastanjenih u seoskim naseljima koji na vlastitom posjedu relativno jednostavnim tehnikama proizvode za svoju obitelj, a višak proizvoda razmjenjuju s gradom, stvarajući specifičan sustav života, proizvodnje i kulture. Ruralni sociolog Henri Mendras kao gl. obilježja seljaštva ističe autonomiju seljačkih društava s obzirom na globalno društvo, njihovu ekonomsku, socijalnu i kult. autarkiju, dominantnu ulogu srodničkih skupina u selu, međusobno poznavanje i društv. kontrolu, oslonac na tradiciju te otpor promjenama koje dolaze iz vanjskoga svijeta. U teoriji, razlikuje se seljačko društvo od agrarnoga društva. Agrarno je društvo utemeljeno na poljoprivredi pa se sva društva do industrijskoga mogu nazvati agrarnima. U kulturološkom pristupu seljačko je društvo specifičan tip proizvodnje i kulture. Neki ga nazivaju »djelomičnim društvom« (engl. part-society) s »djelomičnom kulturom« (engl. part-culture, A. L. Kroeber), a seljaštvo »malom tradicijom« pri čem se podrazumijeva usmena, niska, neinstitucionalizirana i konkretna kultura u odnosu na »veliku tradiciju«, odn. elitnu, pisanu, apstraktnu, sistematiziranu kulturu (R. Redfield). U marksističkoj teorijskoj tradiciji seljaštvo je klasa ako ima osviještene posebne interese, a u suprotnome se ponaša kao »vreća krumpira«. Seljaštvo se smatralo povijesno prevladanim i politički konzervativnim, pa su u socijalist. društvima prema seljaštvu bile korištene i represivne mjere radi »prevođenja« na socijalist. način proizvodnje i rješenja seljačkoga pitanja. U kontekstu strukture društva seljaštvo se različito shvaćalo: kao neklasa (K. Marx, F. Engels); kao skupina od šest slojeva – agrarnoga proletarijata, poluproletarijata ili parcelnoga seljaštva, sitnoga seljaštva, srednjega seljaštva, krupnoga seljaštva i veleposjednika (V. I. Lenjin); kao klasa sitnih proizvođača s vlastitim sredstvima rada (S. Šuvar). Povijesno, seljaštvo nastaje s klasnim društvom i razvojem sela i gradova, u procesu diferencijacije na velike društv. klase. U feudalizmu su seljaci kmetovi imali naturalnu, radnu, a poslije i novčanu obvezu prema feudalcima. Veliki feud. nameti uzrokovali su seljačke pobune koje su zahtijevale »stare pravice«, ali ne i promjenu društvenog ili polit. ustroja društva. Kapitalizam s robno-novčanom privredom označio je kraj seljaštva i seljačkoga društva, ugl. u Europi i Sjevernoj Americi. Usporedno s razvojem industrije i nepoljoprivrednih djelatnosti, s ekspanzijom gradova i urbanoga načina života, seljaštvo se brojčano znatno smanjilo i izgubilo na značenju. Ono se također preoblikuje i nestaju njegova tradicionalna obilježja. Seoskoga je stanovništva sve manje zbog školovanja mladih naraštaja i preseljavanja u gradove. Seljaci se od nekadašnjih autarkičnih proizvođača za vlastite potrebe pretvaraju u specijalizirane poljoprivrednike koji proizvode za tržište. Usporedno s time, u seoska se područja šire urbani infrastrukturni sustavi, prodiru elementi urbanoga načina života. Tako nestaju obilježja nekadašnjega seljačkog načina života. Razvijena društva potiču neke oblike seljačke kulture i tradicije radi turističke privrede, ali i kao iskustva u održavanju lokalne socijalnoekološke ravnoteže i promicanju ekološke ekonomije. Razlikuju se poljoprivrednici, kao društveno-profesionalna skupina koja se bavi poljoprivr. proizvodnjom kao izvorom života, od seljaštva kao skupine koja obilježava specifičan tip društva i kulture, iako se katkad oba naziva koriste u istom značenju. U Hrvatskoj je najintenzivnija deagrarizacija, koja je utjecala na migraciju iz sela u grad, bila u drugoj pol. XX. st. Hrvatsko je seljaštvo nakon II. svj. rata bilo izloženo prisilnoj kolektivizaciji i drugim mjerama političkog i ekon. pritiska države radi potiskivanja individualnoga posjeda u korist socijalist. sektora poljoprivrede. Međutim, taj je pritisak s vremenom oslabio, pa su se održala mala obiteljska gospodarstva. Ipak, proces deagrarizacije bitno je devitalizirao hrv. selo i obiteljsku poljoprivredu. Udjel seoskoga u ukupnom stanovništvu 1961. iznosio je 69,2%, a do 2001. smanjio se na 42,3%. Još je veći bio pad udjela poljoprivr. stanovništva s 43,9% (1961) na 5,5% (2001). Danas u hrv. selu prevladava stanovništvo koje živi od nepoljoprivrednih izvora prihoda, a od zemljišnoga posjeda ostvaruje dodatne prihode.
