semantička filozofija, smjer u suvremenoj filozofiji koji polazi od odsudnoga značenja analize jezika i teži izgradnji preciznijega, često i logički formaliziranoga jezičnog izraza, odnosno metajezika. Izraz se obično poistovjećuje s filozofijom jezika, usmjerenjem što ga je inicirao L. Wittgenstein a razvili logički pozitivisti Bečkoga kruga, pojedini matematički logičari i filozofi Oxfordske škole (J. L. Austin, G. Ryle i dr.). Tako semantička filozofija nije jedinstven nauk, već prije jedinstven predmet proučavanja. Potreba filozofske analize jezika javila se poč. XX. st. u vezi s istraživanjem značenja znanstvenih pojmova, osobito u aspektu njihova prevođenja na običan jezik. Razvoj filozofske rasprave o jeziku potaknula je analiza matematičkih pojmova G. Fregea koja je upozoravala na asimetriju između formalne analize znakova i semantičkog istraživanja značenja (»Određenomu označenomu ne korespondira uvijek jedinstveno značenje«.). Osobito su R. Carnap i M. Schlick, usmjeravajući problem prema restriktivnom, ali općem jeziku znanosti, nastojali znanstveni jezik svesti na određene elementarne iskaze, tj. »protokolarne rečenice«, koje predstavljaju polaznu osnovicu iskustva i kojih je znanstvena izgradnja zapravo sintaktička konstrukcija koja može nositi obilježje logičkoga računa. No tako nisu prevladane teškoće koje je polemički intonirao već Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus, tj. teškoće prijelaza s tautološke sintaktičko-logičke razine jezika na njegovu empirijsku semantičku razinu. Posljedica toga pokušaja bilo je shvaćanje svijeta kao nepovezanoga, atomiziranoga skupa događaja kojemu korespondira isto tako atomizirana sfera znanstvenog objašnjenja, pri čem nikakva stvarna veza tih svjetova nije mogla biti izvedena logičkim putem, koji je propisivala sama doktrina.
