sepsa (grčki σῆψις: truljenje), otrovanje krvi; tradicionalan naziv za tešku infekciju kod koje su uzročnici (gotovo uvijek bakterije) i njihovi toksini prodrli u krv (bakterijemija) te uzrokuju različite simptome, poremećaje i katkad nova upalna žarišta u različitim organima, tzv. metastatska žarišta (pijemija). Danas se sepsa definira kao opći upalni odgovor organizma na infekciju, kojim se aktivira niz upalnih procesa i sustav zgrušavanja krvi. Septikemija je sepsa kod koje je dokazano postojanje bakterija u krvi. Kada je bolesniku sa sepsom istodobno teže oštećen neki drugi organ, riječ je o teškoj sepsi. Ona može napredovati do septičnoga šoka kada se sniženi krvni tlak tijekom sepse ne normalizira nakon nadoknade tekućine (infuzije). Sepsa je razmjerno česta bolest, a osobito ugrožava starije osobe, one s oslabljenom imunošću ili teško oboljele osobe. Glavni je uzrok smrti bolesnika u jedinicama intenzivnoga liječenja (smrtnost u septičnom šoku iznosi više od 60%). Sepsa se pobliže označava prema uzročniku (npr. meningokokna sepsa, stafilokokna sepsa), mjestu nastanka (domicilna sepsa, bolnička sepsa), mjestu ulaska bakterija u tijelo (urosepsa, sepsa nakon porođaja ili pobačaja) ili prema uvjetujućim čimbenicima (novorođenačka sepsa, sepsa u dijabetičara ili u bolesnika s cirozom jetre i dr.). Osnovni su znakovi sepse tresavica, vrućica, ubrzan rad srca i ubrzano disanje. Tijekom sepse može doći do oštećenja mnogih organa (pluća, bubrega, jetre, mozga, srca) ili sustava zgrušavanja. Liječi se primjenom antibiotika koji djeluje na uzročnu bakteriju. Ako postoji gnojno žarište ili zagnojena tekućina u tijelu, treba ih ukloniti kirurškom drenažom. Osobito je važna nadoknada tekućine i odgovarajuća potpora funkciji oštećenih organa (hemodijaliza kod zatajenja bubrega, umjetna ventilacija kod oštećenja pluća, transfuzija krvi i krvnih proizvoda). Važno je osigurati odgovarajuću prehranu kada bolesnik ne može primati hranu na usta (parenteralna prehrana). Infektivnu narav sepse prvi je uočio I. Ph. Semmelweiss kod babinje groznice. Za suzbijanje i liječenje sepse najveće zasluge pripadaju L. Pasteuru, J. Listeru, E. von Bergmannu, G. Domagku i A. Flemingu. (→ asepsa; antisepsa; sterilizacija)
