sestina (tal.), u književnosti, (1) sesta rima, strofa talijanskog podrijetla koja se sastoji od šest jedanaesteraca (endecasillaba) s rasporedom rima ababcc. U talijanskoj književnosti pojavljuje se od XIV. st., a postala je popularna u lirici i melodrami baroknoga razdoblja. Od XVI. st. širila se i u ostale europske književnosti. Rabili su ju W. Shakespeare, M. de Cervantes, F. Schiller, J. W. Goethe, A. Mickiewicz i dr. U hrvatskoj baroknoj književnosti osmeračka sestina postala je specifičnom strofom didaktično-religioznih poema – plačeva (I. Gundulić, Suze sina razmetnoga; I. Đurđević, Uzdasi Mandalijene pokornice). Jedanaesteračkom sestinom služili su se S. Vraz i A. Šenoa, a kao narativnom strofom duljih sastava V. Nazor u spjevu Medvjed Brundo i I. G. Kovačić u poemi Jama; (2) sestina ili sestina lirica, osobito rafiniran oblik kancone. Njegov se izum pripisuje provansalskomu pjesniku Arnautu Danielu. Sastoji se od šest nerimovanih šestostihova i jednoga terceta (uputnice), ali s ponavljanjem posljednjih riječi u retku prema zadanomu rasporedu. Uputnica je u funkciji sumiranja, a u njoj se po dvije završne riječi iz šestostihova pojavljuju u sredini i na kraju triju redaka. Kao majstorski oblik sestinu liricu rabili su Dante, F. Petrarca, L. V. de Camões i mnogi drugi europski pjesnici sve do E. Pounda. U hrvatskoj književnosti u sestini se okušalo nekoliko renesansnih pjesnika, a M. Begović je Sixtinama čežnje iz Knjige Boccadoro (1900) pokušao revitalizirati oblik.
