TRAŽI DALJE:
STRUKE:

simfonija

simfonija, veće orkestralno glazbeno djelo. Pojam potječe iz grčkoga (συμφωνία: suglasje, glazbeni sklad), a preko latinskog symphonia rabio se u srednjem vijeku i renesansi. U XVI. i XVII. st. često su se tim imenom označivali vokalno-instrumentalni moteti. U XVII. st. naziv sinfonia označuje uvertiru u operama, oratorijima, kantatama te instrumentalni uvod manjim vokalnim djelima. Smatra se da je preteča simfonije upravo operna uvertira, koja se početkom XVIII. st. obično sastojala od triju odsjeka ili stavaka: brzog, polaganog i brzog. Iz Italije se proširila u Njemačku i Englesku. Ipak, terminološka raznolikost zadržala se sve do kraja stoljeća, tako da se nazivala uvertirom, sonatom, serenadom, pastoralom itd. Sredinom XVIII. st. simfonije su postale tako popularne da su ih izdavači tiskali periodički, a oko 1760. počinju se razlikovati od operne uvertire i zasebno razvijati. U početku se skladaju samo za gudače, oko 1730. pridružuju im se obično par oboa ili flauta i par rogova, a od sredine stoljeća u sastav postupno ulaze i druga glazbala – fagoti, klarineti, ali i trublje i timpani, često uz pratnju čembala. U to doba skladatelji sve češće umeću menuet, kao treći stavak. Lokalne se posebnosti očituju u različitim glazbenim središtima, a osobito u Mannheimu, Milanu, Beču i Berlinu. Simfonija zrele bečke klasike ima četiri stavka: prvi, brzi (najčešće allegro), obično je skladan u sonatnom obliku; drugi, polagani, može biti raznolikih oblika, a najčešće je dvodijelan ili trodijelan; treći stavak, menuet (umjerenog tempa), strogo je utvrđena oblika; finalni stavak (u brzu tempu) u obliku je ronda, a od 1770-ih često i sonatnoga ronda. Na prijelazu XVIII. u XIX. st. u Francuskoj je bila iznimno popularna koncertantna simfonija skladana za nekoliko solista i orkestar. Danas se najznačajnijim skladateljima simfonija XVIII. i ranoga XIX. st. smatraju J. Haydn, W. A. Mozart i L. van Beethoven, no u to doba iznimnu su popularnost uživali C. Stamitz, I. Pleyel, J. K. Vanhal i dr., dok su u Hrvatskoj simfonije skladali L. i A. Sorkočević te J. Bajamonti. Tijekom XIX. st. simfonije su postajale sve opsežnije, koherentnije, a i sastav se orkestra povećavao, katkad uključujući i vokalne dionice (Beethoven); umjesto menueta skladatelji su sve češće skladali plesni scherzo, drugi i treći stavak katkada mijenjaju redoslijed, a i broj stavaka varira. Među romantičarima je bila popularna i jednostavačna (instrumentalna) simfonijska pjesma. Nakon Beethovena se kao simfoničari u XIX. st. ističu H. Berlioz, F. Liszt, J. Brahms, C. Franck, na prijelazu stoljeća A. Dvořák, J. A. Bruckner, G. Mahler i dr., a u Hrvatskoj I. Zajc, D. Pejačević i dr. U XX. st. simfonija se često nadovezuje na raniju tradiciju (J. Sibelius, C. Nielsen), no mnoga djela toga naslova potpuno se od nje odvajaju (I. Stravinski), a neke reminisciraju njezine barokne korijene (P. Hindemith, S. S. Prokofjev); zajednička im je osobina raznolikost i priklanjanje skladateljskim osobnim stilovima. Osim spomenutih, među brojnim simfoničarima ističu se D. D. Šostakovič, K. Penderecki, H. W. Henze, a u Hrvatskoj B. Bjelinski, I. Brkanović, M. Cipra, S. Šulek i dr. Simfonija se općenito smatra elitnom vrstom europske glazbene umjetnosti.

Citiranje:
simfonija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56017>.