TRAŽI DALJE:
STRUKE:

ban

ilustracija
BAN, banska žezla bana J. Šokčevića i F. Vlašića, XIX. st., Zagreb, Hrvatski povijesni muzej

ban (banus), najviši državni dužnosnik u Hrvatskoj i Slavoniji do 1921., srednjovjekovnoj Bosni i srednjovjekovnim graničnim područjima Ugarske; u Kraljevini Jugoslaviji bio je upravitelj najveće upravne jedinice. Područje pod banovom vlašću naziva se banovina. Smatra se da naziv ban dolazi od mongolsko-turske riječi bajan: bogat, imućan. Prema danas najraširenijem mišljenju, koje je prvi predložio slavist Pavel Jozef Šafárik, vjerojatno je u hrvatski jezik ušla posredovanjem Avara, kod kojih je naslov označivao vojnoga zapovjednika (bajan: vladalac horde). Prvi je zapis o instituciji bana u djelu Konstantina Porfirogeneta O upravljanju Carstvom iz X. st., koji piše da je ban upravitelj županija Like, Gacke i Krbave, kojima je upravljao u ime hrvatskoga kralja s naslovom ban Hrvata. Tijekom X. st. banovi su imali značajnu ulogu u političkom životu Hrvatskoga Kraljevstva, poglavito pošto je ban Pribina imao udjela u prijestolnim borbama između kraljeva Miroslava i Mihajla Krešimira II. Ustanova bana tada se postupno pretvara u najvišega dužnosnika kraljevstva kojega postavlja kralj (ban je njegov zakoniti zastupnik; u nekim slučajevima i suvladar: npr. dužnost bana u doba Petra Krešimira IV. obnašao je Zvonimir). Nakon izbora ugarskoga kralja Kolomana i personalne unije s Ugarskom početkom XII. st., položaj bana zadržan je pa je on kraljev predstavnik na sveukupnome hrvatskom području, a njegova uloga jača. U XIV. i XV. st. ban saziva i predsjedava Saborom, potvrđuje zaključke Sabora, osniva gradove i daje im povlastice, kuje novac i ubire daće, imenuje svojega zamjenika, podbana i župane te obavlja sudske poslove. Vrhovni je zapovjednik vojske Kraljevine, koju podiže insurekcijom, a izravno vodi banski banderij (1000 vojnika). U drugoj polovici XII. st. zabilježeni su i prvi bosanski banovi (Borić, Kulin), a položaj bosanskoga bana razvit će se tijekom XIII. st. u gotovo neovisna vladara. Bosanski vladari nose banski naslov do 1377. Potkraj XII. i početkom XIII. st. na hrvatskom području počinju se pojavljivati po dva bana – jedan za Slavoniju (ban cijele Slavonije, banus tocius Sclavonie) i jedan za Hrvatsku (primorski ban, banus maritimus), a čini se da je primorski ban bio podređen banu cijele Slavonije. Takvo je stanje posebno naglašeno nakon provale Tatara (1241–42), kada je trebalo obnoviti opustošenu zemlju i srediti poremećene posjedovne odnose. Tijekom XIII. st. ugarski kraljevi uspostavljaju na južnoj granici kraljevstva nekoliko banovina zamišljenih kao tampon-zone (Mačva, Usora i Soli, Severin), no njihovi banovi nisu nikad dostigli tako visok položaj državnih dužnosnika kao hrvatski i bosanski banovi, već su u prvom redu bili vrhovni vojni zapovjednici. Položaj primorskoga bana znatno se promijenio u posljednjoj četvrtini XIII. st., kada je taj položaj obnašao Pavao I. Bribirski, koji ga je, koristeći se slabošću središnje kraljevske vlasti i prijestolnim borbama različitih pretendenata na hrvatsko-ugarsko prijestolje, uspio pretvoriti u nasljedni i zamijeniti ga naslovom bana Hrvata (banus Croatorum) te vladati kao gotovo potpuno neovisan vladar. Nakon poraza njegova sina i nasljednika Mladina II. u sukobu s kraljem Karlom I. Robertom (1322), ukinuta je nasljednost banske časti u Hrvatskoj (u Slavoniji je nijedna velikaška obitelj nije uspjela ostvariti), a uspostavljeno je dvojstvo banske vlasti u hrvatskim zemljama (hrvatsko-dalmatinski i slavonski banovi). Potkraj XIV. i početkom XV. st. banska se vlast počinje ponovno povezivati pod naslovom hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoga bana, a potkraj XV. st. (1477) ona se konačno spaja (iako su tu dužnost katkad istodobno obnašale dvije osobe). Posebnu je važnost banska čast dobila u razdoblju ratova protiv Osmanlija, osobito u doba bana Petra Berislavića (1513–20), kada banovi potpuno preuzimaju ulogu potkralja (prorex) u Hrvatskoj te vode obranu kraljevstva. Od 1490. banska se čast povjeravala samo velikašima koji su imali stalno boravište i posjed u hrvatskim zemljama. Nakon pada Bosne 1463. osnovane su Jajačka i Srebrenička banovina kao protuosmanski obrambeni pojas južno od rijeke Save, banovi kojih su dobrim dijelom bili ugledni hrvatski plemići i vojni zapovjednici. Od dolaska Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje (1527) dotadašnje tradicije, uključujući i neke banske ovlasti, često su krnjene. Bana je postavljao kralj na prijedlog Hrvatskoga sabora. Ban nije polagao prisegu Saboru, nego u Saboru kralju. Do početka XVIII. st. dobivao je od kralja naloge putem Ugarske kancelarije, a kasnije, zbog jačanja središnjih kraljevih ureda, i od Dvorske kancelarije i Dvorskoga ratnog vijeća, ali i od Kraljevske ugarske komore. Istodobno je ban provodio i zaključke Sabora. Da bi odluke koje je donio ban, kao i odluke Sabora, postale pravovaljane, morao ih je potvrditi vladar. Bana je Sabor imenovao vrhovnim kapetanom Kraljevstva koji pod svojim zapovjedništvom ima banski i ostale banderije, no bio je podređen tijelima vojne uprave i zapovjedništvu izvan Kraljevine, bez utjecaja Sabora. Također je izgubio pravo vrhovnoga zapovjedništva nad većim dijelom Kraljevine: kao vrhovni kapetan Kraljevine imao je ovlasti vrhovnoga zapovjednika samo nad područjem Banske krajine. Tijekom vremena je od banske vlasti potpuno izuzet velik dio hrvatskih zemalja, od kojih je ustrojeno posebno upravno područje (Vojna granica/krajina). Tim su se centralizatorskim nastojanjima često suprotstavljali upravo banovi (npr. Nikola i Petar Zrinski). U XVIII. i prvoj polovici XIX. st. ban je stajao na čelu sudbene vlasti kao redoviti sudac Kraljevine koji je predsjedao Banskim stolom (→ banski stol) kao vrhovnim sudištem za područje Banske Hrvatske. Ban je predsjedao Hrvatskim saborom te stajao na čelu izvršne vlasti izvršavajući odredbe vladara, ali i zaključke Hrvatskoga sabora u vezi s poreznom upravom, gospodarstvom, zdravstvom, pravosuđem, i dr. Ipak, ban je u razdobljima 1723–67. i 1779–1848. bio u izvršnim ovlastima podređen Ugarskomu namjesničkom vijeću, u radu kojega je od 1791. sudjelovao bez prava glasa. Hrvatski ban smatrao se po hijerarhiji trećim dužnosnikom Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva (iza palatina i suca kraljevske kurije) te je imao značajnu ulogu na Ugarsko-hrvatskom saboru.

Nakon ukinuća staleškoga društva u Hrvatskoj (1848), prekinuta je i realna unija s Ugarskom te ban postaje izravno podređen kralju. Također, jedan od zahtjeva narodnoga pokreta bio je da ban upravlja svim hrvatskim zemljama uz odgovornu vladu te svake godine saziva sabor. Taj je cilj samo djelomice ostvaren imenovanjem bana Josipa Jelačića, koji je u svojoj osobi sjedinio dužnosti hrvatskoga bana, vrhovnoga vojnog zapovjednika Vojne granice te guvernera Rijeke i Dalmacije, ali se sve te službe nisu uspjele spojiti na ustavnoj razini. Nakon Jelačićeve smrti prekinut je i takav oblik jedinstva navedenih funkcija. Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868) banski je položaj oslabljen, jer je tada bana imenovao kralj na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika pa se time njegova neovisnost u djelovanju znatno smanjila. Ipak, dolazi do širenja banske vlasti jer je Vojna granica 1881. vraćena Kraljevstvu. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja Kraljevine SHS hrvatsko-slavonska banska služba ukinuta je Vidovdanskim ustavom 1921. Godine 1929. Kraljevina Jugoslavija podijeljena je u šest banovina, upravnih teritorijalnih jedinica, koje u duhu jugoslavenskoga centralizma nisu nužno slijedile povijesne granice. Savska (sa središtem u Zagrebu) i Primorska (sa sjedištem u Splitu) banovina obuhvaćale su najveći dio današnje Republike Hrvatske. Ban je imao najvišu političku i upravnu vlast u banovini, a postavljao se kraljevskom uredbom, na prijedlog predsjednika Ministarskog savjeta Kraljevine Jugoslavije. Na temelju Sporazuma Cvetković–Maček 1939. osnovana je Banovina Hrvatska kao oblik teritorijalne samouprave hrvatskih krajeva u Kraljevini Jugoslaviji s banom na čelu. Kralj je imenovao i razrješivao bana uredbom bez utjecaja jugoslavenske vlade. Nijedna pisana odluka kraljevske vlasti iz nadležnosti Banovine nije bila valjana, niti se mogla izvršiti, ako je ban nije supotpisao, a njegove odluke iz područja banske nadležnosti nije mogao mijenjati kralj, već samo sudovi.

Citiranje:
ban. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 30. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5627>.