skaz (rus.), u ruskoj narodnoj književnosti, priča o stvarnom događaju, pripovijedana iz osobnoga sjećanja pripovjedača, dopunjena izmišljenim pojedinostima. Kao književnoteorijski pojam ruskog formalizma, skaz je oznaka za pripovjedni postupak pisane umjetničke književnosti koji stilom oponaša svakodnevno kazivanje o stvarnom osobnom doživljaju (J. N. Tinjanov, B. M. Ejhenbaum). Skaz je obično uklopljeni dio neke veće pripovjedne cjeline (romana ili pripovijesti). Takvim uklapanjem spontano i neposredno pričanje pretvara se u stiliziranu improvizaciju. Jezik skaza obilježen je pripadnošću kazivača nekoj posebnoj etničkoj ili društvenoj skupini, dakle dijalektizmima, slangom i osobnim jezičnim idiosinkrazijama. Kazivač je obično neobrazovani pripadnik niže klase, čiji se glas jasno razlikuje od autorskoga, što ima naglasiti njegovu nepouzdanost. Najznačajniji su pisci skaza N. V. Gogolj, N. S. Ljeskov, A. M. Remizov, J. I. Zamjatin.
