skupina ’63 (Gruppo 63), talijanski umjetnički pokret, nastao u okviru talijanske neoavangarde 1960-ih. Ime je dobio po godini u kojoj su se pripadnici skupine okupili u Palermu (3–8. X. 1963), gdje su, po uzoru na njemački književni klub (skupinu ’47; H. Böll, G. Grass), usporedno s Međunarodnim festivalom nove glazbe, predstavili svoja eksperimentalna djela i otvorili raspravu o avangardnoj umjetnosti te odnosu prema tradiciji, modelima obnove i deprovincijalizacije talijanske kulture (koju su pokrenuli u časopisima Marcatré i Quindici). Uz pripadnike skupine (Alfredo Giuliani, N. Balestrini, Elio Pagliarani, E. Sanguineti, Adriano Spatola, L. Malerba, G. Manganelli, A. Arbasino, Gaetano Testa i dr.), u njezinu su radu sudjelovali i ugledni talijanski kritičari i teoretičari (G. Dorfles, U. Eco, Renato Barilli i dr.) te književnik A. Moravia, inače nesklon neoavangardnom eksperimentalizmu. Tijekom kasnijih okupljanja (Reggio nell’Emilia 1964., Palermo 1965. i dr.) skupina je obuhvaćala pedesetak umjetnika i kritičara, od kojih je većina bila uspješno uključena u talijansko kulturno tržište i iznutra ga modernizirala svojom avangardnom orijentacijom. Skupina ’63 bila je umjereno ikonoklastična i opirala se zastarjelim, realističkim, odnosno intimističkim modelima talijanske kulture. Oslanjala se na europske modernističke klasike i suvremena teorijska i umjetnička strujanja, osobito u Francuskoj (strukturalizam, novi roman) i Americi (pop-art, »književnost iscrpljenosti«). Prestala je djelovati potkraj 1960-ih, značajno pridonijevši glavnim obilježjima naslijeđa talijanske kulture 1960-ih, kao što su: interdisciplinarnost u pjesništvu (tzv. vizualno i tehnološko pjesništvo), kao izraz masmedijskoga uzleta 1960-ih; radikalna nefabularnost i autoreferencijalnost u prozi (metaroman, roman-esej); ukidanje oprjeke ozbiljna/popularna umjetnost; zahtijevanje aktivnoga čitateljskog angažmana.
