Slavejkov [slave'jkof], Penčo, bugarski književnik (Trjavna, 27. IV. 1866 – Brunate, Italija, 28. V. 1912). Sin Petka Slavejkova. Školovao se u Sofiji i Plovdivu, a od 1892. studirao filozofiju u Leipzigu. Ondje se upoznao s djelima svjetskih pisaca i filozofa. Vratio se u Bugarsku (1898), gdje je djelovao kao gimnazijski profesor, ravnatelj kazališta pa knjižnice do 1911., kada je zbog rodoljubnih i antimonarhističkih uvjerenja bio razriješen dužnosti te je od tada živio u Švicarskoj i Italiji. Bio je jedan od urednika časopisa bugarskih modernista Misăl. Otkako je 1884. nesretnim slučajem ostao paraliziran, patnju je kao »velikoga učitelja« pretočio u svoja pjesnička djela (glavninom stvarana prema uzorima H. Ibsena, F. Nietzschea i H. Heinea). Nakon intimističke lirike Djevojačke suze (Momini sălzi, 1888) pisao je o povijesnim ličnostima u poemama Cis mol, Srce srdaca (Sărce na sărcata), Spokojstva (Uspokoenija), Frina, objavljenima 1892. Pod utjecajem bugarskoga folklora napisao je 1903. epska djela Ralica, Bojko, Nerazdvojni (Nerazdelni) te prva poglavlja epopeje Krvava pjesma (Kărvava pesen), posvećene Travanjskom ustanku 1876. Drži se jednim od najvećih bugarskih pjesnika.
