slovo, naziv za dvadeseto slovo u staroslavenskoj (glagoljičkoj i ćiriličkoj) azbuci za spirant /s/, u značenju »riječ, govor«. U oba pisma označuje broj 200. U ćirilicu je u obliku preuzeto iz sigme grčke uncijale IX. st. (Σ), i kroz povijest, u nacionalnim i regionalnim inačicama, gotovo uopće nije mijenjalo oblik od najstarijih zapisa (npr. Savina knjiga, XI. st.: ). U najstarijoj glagoljici sastavljeno je od kršć. simbola kružnice i trokuta (Kijevski listići, X/XI. st.: ), upravo obrnuto od slova i (). U mnogim tekstovima starocrkvenoslavenskoga kanona trokut je izgubio oštrinu svojih kutova (Marijinsko evanđelje, XI. st.: ; Kločev glagoljaš, XI. st.: ). U hrv. ustavnoj (uglatoj) glagoljici taj je donji dio posve izgubio fizionomiju trokuta i izdužio se u visinu (Prvotisak misala, 1483: ).