STRUKE:

Słowacki, Juliusz

ilustracija
SŁOWACKI, Juliusz

Słowacki [słova'ck’i], Juliusz, poljski književnik (Krzemieniec, danas Ukrajina, 4. IX. 1809Pariz, 3. IV. 1849). Odrastao je uz oca Euzebiusza te, nakon njegove smrti, uz poočima, glasovitoga liječnika A. Bécua, u krugu poljske intelektualne elite koja je nejgovala tradiciju klasicizma. Školovao se u liceju u Krzemieniecu, studirao pravo u Vilniusu (1825–28); od 1829. u državnoj službi u Varšavi. Kao diplomatski kurir ustaničke vlade (1830–31) boravio je u Dresdenu, Londonu i Parizu, gdje je i ostao nakon završetka misije. Razočaran odjekom svojega pjesništva u krugu poljskih romantičara, osobito A. Mickiewicza, napustio Poljsku i živio (1832–36) u Ženevi, a 1836. u Rimu, gdje se povezao sa Z. Krasińskim. Putovao je (1836) u Grčku, Egipat te u Palestinu, posjetivši Isusov grob; boravio je (1837–38) u Firenci, zatim u Parizu, gdje je gorljivo radio na pjesničkom priznanju. Zbliživši se s Mickiewiczem, 1842. zakratko se priključio sljedbi A. Towiańskoga. Uoči 1848. okupio je skupinu sljedbenika te javno podupirao ustanak. Umro je od tuberkuloze nakon povratka u Pariz, ostavivši većinu djela u rukopisu. – U književnosti se javio 1830. byronovskom poemom Melitele, a tijekom ustanka popularnost je stekao domoljubnim i borbenim pjesmama. Prvi svezak Pjesama (Poezje, 1832) sadrži djela nastala u Varšavi (poeme ZmijaŻmija; Jan Bielecki; Hugo; RedovnikMnich; ArapinArab, te tragedije Mindowe i Maria Stuart). Iako i sam vrlo samokritičan, pogodila ga je Mickiewiczeva ocjena da je ta poezija »poput crkve bez Boga«. Treći svezak Pjesama (Poezje, 1833) sadrži spjevove Lambro i Trenutak misli (Godzina myśli) te ustaničku poeziju. Njegovo se razočaranje pojačalo pošto mu je Mickiewicz ocrnio poočima u III. dijelu svojega Dušnoga dana. Bardu poljskoga romantizma pokušao je parirati tijekom boravka u Ženevi: nakon poeme U Švicarskoj (W Szwajcarii, 1839), koja odaje oduševljenje prirodnim ljepotama Alpa, napisao je psihološku dramu Kordian (1834), odgovor na Mickiewiczev »konradizam« i mesijanizam. Uslijedile su shakespeareovske drame Balladyna (1839) i Horsztyński (1866). Za boravka u Palestini u mističnom je zanosu napisao poeme Putovanje u Svetu zemlju iz Napulja (Podróż do Ziemii Świętej z Neapolu, u cijelosti objavljena 1866), Anhelli (1838) i Otac kužnih (Ojciec zadżumionych, 1839). U Italiji je nastala shakespeareovska drama Beatriks Cenci (1866), a u Parizu tragedije Mazepa i Lilla Weneda (1840). Nesklonoj mu emigrantskoj kritici odgovorio je poemom Beniowski (1841), remek-djelom književne stilizacije i stihotvornoga majstorstva kojom je promijenio svoju pjesničku poziciju i približio se Mickiewiczu (kao i dramom Fantazy, 1866). Razrađivao je (1840-ih) tzv. genezijski sustav, prema kojemu se neprestani razvoj duha izvodi iz imanentne ideje žrtvovanja; tako je poljski narod, zahvaljujući stalnim žrtvovanjima, prošao kroz najbrojnija utjelovljenja te postao »kraljevskim« narodom. Nacrt toga mesijanističkoga, mistično-revolucionarnoga sustava izložio je u pjesničkom traktatu Geneza iz Duha (Genezis z Ducha, 1871), a oprimjerio u dramama Samuel Zborowski (u cijelosti objavljena 1901), Svećenik Marek (Ksiądz Marek, 1843), Srebrni Salomejin san (Sen srebrny Salomei, 1844), u parafrazi Calderonove drame Postojani princ (Książe niezłomny, 1844), a najpotpunije u poemi Kralj-Duh (Król-Duch, 1866), mitopoetskoj viziji povijesti poljskoga naroda i apoteozi romantičkoga pjesničkoga individualizma. U recepciji njegova pjesništva prijelomnu je ulogu imala pojava Posmrtnih djela (Dzieła pośmiertne, 1866), a najveću je slavu, kao drugi poljski romantički »prorok« (wieszcz) i preteča modernizma, stekao na prijelazu XIX. u XX. stoljeće u doba Mlade Poljske. Iako je za života bio u Mickiewiczevoj sjeni, drži se najvještijim dramatičarom i stilistom poljskoga romantizma.

Citiranje:
Słowacki, Juliusz. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 27. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56708>.