socijalna država, model države koja ostvaruje ključnu ulogu u promicanju gospodarskog rasta, održanju socijalne sigurnosti građana te ispravljanju socijalnih nepravdi nastalih kao posljedica djelovanja tržišta. Uobičajeno se socijalna država navodi kao antipod liberalnoj koncepciji minimalne države (noćobdijska država) intervencija koje se ograničava na pravno jamstvo odnosa na tržištu (laissez-faire) te fizičku sigurnost građana i njihova vlasništva. Socijalna država posljednja je faza u razvoju države; ona jamči političku i pravnu, ekonomsku i socijalnu sigurnost svega stanovništva, podrazumijeva proširenje državne ovlasti na osiguranje temeljne egzistencijalne sigurnosti i socijalne dobrobiti građana.
Naziv socijalna država (L’État providence) pojavio se u Francuskoj 1860-ih za vladavine Napoleona III. Liberalni ekonomisti upotrebljavali su ga u ironijskom značenju pokazujući tako da odbacuju koncept »države-proviđenja«, odnosno nacionalnu solidarnost koju je pokušala nametnuti autoritarna bonapartistička vlast kao supstitut za slabljenje oblika tradicionalne obiteljske, lokalne i profesionalne solidarnosti. U Njemačkoj su termin Wohlfahrtstaat 1880-ih rabili katedarski socijalisti, označujući njime prve zakone o socijalnom osiguranju. Termin welfare state u Velikoj Britaniji pojavio se početkom 1940-ih za vrijeme rata protiv nacističke Njemačke. Nazivom welfare state naglašavala se razlika socijalne države, koju se Velika Britanija pripremala uspostaviti, od tzv. ratne države (warfare state), koja je tada prevladavala. U SAD-u se krajem 1940-ih o socijalnoj državi kritički raspravljalo kao o europskom konceptu koji oličuje paternalizam europskih država prema vlastitim građanima, a koji je, kako su navodili njegovi kritičari, suprotan američkom individualističkomu, liberalnomu duhu. U SAD-u se tada u raspravama o socijalnom pitanju pojavio naziv tzv. servisne države (social service state).
Nastanak socijalne države
Temelji moderne socijalne države postavljeni su u Njemačkoj 1880-ih prvim zakonima o socijalnom osiguranju. Potaknuo ih je kancelar O. von Bismarck radi suzbijanja rastućeg utjecaja socijalista među njemačkim radnicima. Tako je u Njemačkoj bio donesen prvi zakon o zdravstvenom osiguranju (1883), zakon o osiguranju od nesreće na poslu (1884) te zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (1889). U početku su ti zakoni socijalnim osiguranjem obuhvaćali samo siromašne radnike, ali je s vremenom ono bilo prošireno na sve kategorije zaposlenih. Njima su bili pokriveni glavni socijalni rizici: bolest, starost, invalidnost, smrt hranitelja. Osiguranje je bilo obvezno, njegovu primjenu nadzirala je država, a financiralo se doprinosima zaposlenika i poslodavaca. Sustav socijalnog osiguranja postupno se proširio i na druge europske države. U SAD-u je socijalno osiguranje uvedeno u doba vladavine F. D. Roosevelta 1930-ih. Druga, obuhvatna koncepcija socijalne države pojavila se u Velikoj Britaniji 1942., a sadržana je u izvješću lorda W. H. Beveridgea Socijalno osiguranje i srodni servisi (Social Insurance and Allied Services). U toj se koncepciji umjesto socijalnog osiguranja namijenjenoga zaposlenima, te socijalne pomoći koja se daje najsiromašnijima, promiče univerzalna socijalna sigurnost za sve građane, koja se financira porezima. Izvješće je poslužilo kao temelj poslijeratnih laburističkih socijalnih zakona. Ideje o univerzalističkoj socijalnoj državi koja štiti sve građane najbolje su primijenjene u skandinavskim državama, prije svega u Švedskoj i Danskoj. Nakon II. svjetskog rata u svim je europskim državama, kapitalističkima i socijalističkima, došlo do širenja državne intervencije u ekonomskoj i socijalnoj sferi. U tom kontekstu došlo je do uspona sustava socijalne sigurnosti te uspostave snažne kejnzijanske, redistributivne države. To se najbolje ogleda u povećanju udjela poreza i doprinosa u bruto društvenom proizvodu, koji je u razvijenim europskim državama u prosjeku porastao od približno 10% početkom XX. st. na približno 50% krajem toga stoljeća.
Tipovi socijalne države
U literaturi se susreću različite tipologije socijalne države, koje se razlikuju po opsegu i vrsti državne intervencije te načinu prikupljanja i raspodjele sredstava za socijalne namjene. Najpoznatiju tipologiju razvio je danski socijalni teoretičar Gøsta Esping-Andersen u knjizi Tri svijeta socijalnoga kapitalizma (The Three Worlds of Welfare Capitalism, 1990), a razlikuje liberalnu, konzervativno-korporativističku i socijaldemokratsku socijalnu državu. Liberalnu socijalnu državu obilježava rezidualna državna intervencija, koja je ograničena na pomoć najsiromašnijim građanima. Socijalna se pomoć dodjeljuje nakon provjere imovnoga stanja i sposobnosti privrjeđivanja tražitelja pomoći. U liberalnoj socijalnoj državi većina građana svoju dobrobit ostvaruje na tržištu, uključujući i tržište socijalne sigurnosti (engl. private welfare). Najistaknutiji je primjer liberalne socijalne države SAD, koji ima najmanje javne soc. troškove među razvijenim zapadnim državama. U konzervativno-korporativističkoj socijalnoj državi socijalna davanja i usluge temelje se na zaposlenosti, na plaćanju doprinosa zaposlenika i poslodavaca, dakle na socijalnom osiguranju. Visina socijalnih naknada i usluga ovisi o doprinosima koji su se u ime osiguranika plaćali u razdoblju zaposlenosti. U takvom se tipu socijalne države podupire obiteljski angažman žena, pa je zaposlenost žena manja nego u drugim tipovima socijalne države. Primjer je takve socijalne države Njemačka te druge europske kontinentalne države. U socijaldemokratskoj socijalnoj državi prevladavaju socijalna davanja i usluge namijenjene svemu stanovništvu (socijalni univerzalizam), država promiče socijalnu jednakost građana te svojim mjerama nastoji smanjiti ovisnost građana o tržištu. Takav tip socijalne države imaju skandinavske zemlje. U literaturi su se pojavile i druge tipologije socijalnih država koje dopunjuju Esping-Andersenovu tipologiju. Stephan Liebfried tako upozorava i na tzv. južnoeuropsku, katoličku socijalnu državu (engl. Latin rim), u kojoj država ima manju ulogu, ali je znatno veća uloga obitelji, drugih primarnih skupina i Crkve. Neki autori navode socijalističku socijalnu državu, karakterističnu za nekadašnje europske socijalističke države, u kojoj je svemoćna državna vlast distribuirala dobra, usluge i socijalne statuse, a tržište i individualna inicijativa građana bili su potpuno potisnuti. Tijekom tranzicije iz socijalističke u tržišnu ekonomiju nakon 1989., u postsocijalističkim državama Srednje i Istočne Europe nastaje postsocijalistička tranzicijska država u kojoj se postupno uvode elementi zapadne liberalne, ali i drugih tipova socijalne države. U literaturi se raspravlja i o izvaneuropskim modelima socijalne države, npr. islamskoj i azijskoj konfucijanskoj socijalnoj državi. U ovoj posljednjoj u osiguranju socijalne dobrobiti građana vodeću ulogu imaju poduzeća i obitelji, a državna je intervencija manja nego u europskim državama.
Kriza socijalne države
Ekspanzija socijalne države u Europi zaustavljena je sredinom 1970-ih, kada je zbog naftne krize i posljedica intenzivnih promjena ukupnog ekonomskog i socijalnog stanja došlo do preobrazbe socijalne države kao i sustava socijalne sigurnosti. Kriza socijalne države u posljednjim se desetljećima može promatrati na tri razine. Prva je razina financijska, jer je državi postalo sve teže financirati socijalnu zaštitu građana. Povećanje poreza i doprinosa kao rješenje za nastale probleme nije dugoročno održivo, jer ugrožava državne financije i smanjuje kompetitivnost nacionalnog gospodarstva na svjetskom tržištu. Na drugoj razini govori se o krizi efikasnosti socijalne države. Unatoč velikim sredstvima uloženima u socijalnu zaštitu, u suvremenim se društvima socijalne nejednakosti među građanima povećavaju. Mjere koje se poduzimaju na socijalnom planu sve su manje prilagođene suvremenim potrebama društva. To se vidi na primjeru mirovinskih i obiteljskih politika, koje ne ostvaruju očekivane rezultate. Na trećoj razini uočava se kriza legitimiteta klasične nacionalne solidarnosti utemeljene na sustavima kolektivne socijalne sigurnosti, koja se sve više sukobljuje s usponom individualističkih vrijednosti. Impersonalni mehanizmi financiranja i distribucije socijalnih davanja i usluga, koji su obilježili socijalnu državu u XX. st., sve manje zadovoljavaju građane koji traže transparentne mehanizme socijalne solidarnosti. Odvija se proces »individualizacije socijalnoga«. Suvremena je socijalna država suočena sa sve raširenijim oblicima privatizacije osiguranja od socijalnih rizika. Svemu tomu treba dodati da proces globalizacije smanjuje sposobnost socijalne države da bude aktivnija kako na području ekonomskog rasta, tako i u socijalnom razvoju. Primjerice, neke siromašnije države prakticiraju tzv. »socijalni dumping« pa znatno nižim troškovima rada ugrožavaju sustave socijalne zaštite u razvijenijim državama. Međunarodne kompanije privlači jeftinija radna snaga i povoljniji uvjeti za ostvarenje dobiti za uloženi kapital. Uza sve poteškoće s kojima se danas susreće, treba biti oprezan u ocjeni ishoda krize socijalne države. Umjesto o krizi bolje je govoriti o potrebi za promjenama u strukturi i načinu djelovanja socijalne države. Socijalna država svoje djelovanje treba prilagoditi promjenama koje se događaju u njezinu okružju, prije svega demografskom starenju, konkurenciji u globaliziranoj ekonomiji te novim oblicima ekonomskog i socijalnog ponašanja. Država na primjeren način treba udovoljiti novim socijalnim potrebama, u prvom redu sve većoj socijalnoj isključenosti i novim oblicima socijalne ovisnosti. Takve ideje o preobrazbi socijalne države sadržane su u modelu koji se razvija u Europskoj uniji.
Socijalna država u Hrvatskoj
Hrvatska socijalna država ima bismarckovske korijene. Prve elemente socijalne države u Hrvatskoj nalazimo u posljednjim desetljećima austrougarske vladavine krajem XIX. i početkom XX. st. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1922. usvojen je Zakon o socijalnom osiguranju radnika. On nije bio primijenjen sve do 1937., a zbog skoroga početka II. svjetskog rata nije imao značajnijih efekata. U socijalističkom razdoblju bio je donesen niz zakona kojima se snažno interveniralo u socijalnom području. Država je u socijalnoj sigurnosti, socijalnim davanjima i uslugama te na druge načine privilegirala zaposlene u državnom gospodarskom sektoru te u državnim službama. U Ustavu iz 1990. Hrvatska je definirana kao socijalna država. Od stjecanja neovisnosti 1991. opseg i sadržaj hrvatske socijalne države znatno se izmijenio. Napušten je socijalistički, etatistički model socijalne države, a zahvaljujući reformama koje su provedene u glavnim sustavima socijalne sigurnosti, uspostavljen je novi model u koji je integrirano dosta elemenata karakterističnih za model zapadnoeuropske socijalne države. To znači da je povećana uloga tržišta i odgovornost pojedinaca i obitelji za vlastitu socijalnu sudbinu, a smanjena je uloga države.
