sociologija književnosti

sociologija književnosti, vrsta proučavanja književnosti koja se bavi istraživanjem odnosa književnog teksta i njegova društvenoga konteksta. Pretpostavka je sociologije književnosti da je književnost determinirana društvenim okolnostima svoje proizvodnje i recepcije. U tom smislu u njezin spektar interesa ulaze vrlo raznolika pitanja: odnos sadržaja književnog djela i izvanknjiževne društvene zbilje, društveni status pisaca i čitatelja, opće stanje pismenosti u određenom društvu, različite vrste čitateljske publike, dominantni načini izdavanja knjiga ili uprizorenja dramskih književnih tekstova, književni kanon obrazovnoga sustava, književne publikacije, knjižnice i sl. Sociologija književnosti katkad se razlikuje od književne sociologije. Prva je posebna disciplina sociologije, orijentirana na izvanjsko proučavanje književnosti, ostavljajući po strani pitanje književne forme ili vrijednosti književnoga. Književna sociologija pak posebna je metoda znanosti o književnosti, a književnost objašnjava kao društveni i povijesni fenomen. To bi pak značilo da se pravom sociologijom književnosti drži jedino tzv. empirijska ili pozitivistička sociologija književnosti, što bi iz njezina interesa isključilo bilo kakav filozofsko-književni ili estetički interes i svelo ju na statističko-kvantitativno izučavanje književnih institucija. Povijesne početke šire shvaćene sociologije književnosti moguće je prepoznati u kritici i teoriji francuskoga književnoga kritičara H. Tainea. Njegova pozitivistička i deterministička teorija milieua objašnjava književne forme trima uzrocima: rasom, okolinom i trenutkom (Uvod u povijest engleske književnosti, 1864). Unatoč međusobnim razlikama oba najznačajnija metodološka smjera sociologije književnosti u XX. st., marksistička i empirijska sociologija književnosti, prihvaćaju osnovna polazišta Taineova naučavanja. Empirijska sociologija književnosti nasljeđuje Taineov pozitivizam, pri čem strogo odvaja pitanja o estetičkoj vrijednosti djela, koja prepušta poetici i estetici, od eminentno socioloških pitanja o društvenoj uvjetovanosti njegove proizvodnje i recepcije (Alphons Silbermann, Hans Norbert Fügen, Robert Escarpit). Marksistička sociologija književnosti pak od Tainea nasljeđuje redukciju književnog fenomena na društveno, jer smatra da je sociologija dovoljna za objašnjenje estetičkog (G. Lukács, L. Goldmann, T. W. Adorno, R. Williams, F. Jameson). Usporedo s te dvije metodološke struje sociologije književnosti na zasadama fenomenologije i marksizma razvija se i srednja, dijalektička pozicija, koja književnost tumači kao jedinstvo estetičkog i društvenog, pazeći na povijesno-društvene uvjete njezina nastanka i recepcije, ali i na njezin posebni status među ostalim društvenim praksama (A. Hauser, H. R. Jauss, Peter Zima, Dietrich Steinbach). Od 1980-ih velik utjecaj na sociologiju književnosti ima semiotika, sistemska teorija društva N. Luhmanna te teorija diskursa M. Foucaulta.

Citiranje:
sociologija književnosti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 26. 5. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56945>.